osobno
|
U zadnje vrijeme mm ima zaista jako puno posla, i iako mi je žao šta toliko radi, i kad je doma, ili je na sastancima, ili za kompjuterom, ili spava...trudim se ne prigovarat, jer znam da je to za nas, ali i kad smo zajedno, čudan mi je osjećaj..više mu ne mogu povjerit neke stvari tipa kako sam i šta mislim jer me strah da će mislit da ga gnjavim nakon njegova naporna dana, ja i luka smo sami po cili dan i kad je on doma, luka kao da poludi, i onda se ja trudim ga smirit dok on žuga kako sam preblaga prema njemu i tako mi stvara dodatni presing. Ne želim bit gadura, cjenim to sve, i znam da ne možeš imat i ovce i novce, ali meni je ostalo još oko 7-8 tjedana trudnoće, a imam osjećaj kao da sam potpuno sama, i kao da ga ponekad ne poznajem, tako mi je stran. Trudim se da mu uvik bude ugodno, toplo, skuvano, očišćeno...jer mislim, ako već ne idem na predavanja, da ne mora mislit na ništa osim posla. Ponekad se navečer probudim i ne mogu disat od panike da će mi se obitelj raspast isprid očiju, a da ne činim dovoljno. Znam da sam paničar, dolazim iz totalne ruševine od obitelji, s lošim iskustvima i životom kojeg bi najradije zaboravila, ali ne mogu si pomoć i ne osjećat tu udaljenost koju osjećam prvi put u četiri godine naše veze. Jeste li ikada došli u takvu fazu sa svojim mm, imate li neka slična iskustva koja će mi pomoć i reć da će se stvari popravit?
_____________________________
Biti manjina nekad nije najpametnije, al'' je to mnogo bolje nego biti većina, ako je većina ovakva kakva je. Ne dajte se primitivcima. Ova bajka će se završiti. Pretvorićemo se u bundeve, u miševe, u konje... A miševi smo već i ovako.
|