Tiana Weber
|
Drage buduće mame i koje već to jeste, čuvajte svoje bebe koje nosite pod srcima.
Odlučila sam ovdje doći na nagovor prijateljice da podijelim svoju pregolemu bol i tugu sa Vama, iako sam prvu trudnoću prije punih 6 godina iznijela bez ikakvih problema, bolova i savjeta. Čitala sam cijeli dan postove na raznim forumima ovdje i shvatila koliko mi je žao šta nisam ranije došla ovdje i družila se sa Vama, možda bi mi bilo lakše nakon tragičnog gubitka mojeg malog i nerodjenog  kojeg sam nosila samo 4 mjeseca pod svojim srcem, svakodnevno ga mazila, čuvala i pazila, mojeg malog Ivana koji nije imao prilike ugledati svijetlo dana, a ipak ga na žalost izgubila. I ovom prilikom dok pišem svoju bolnu ispovijest, ne mogu prestati plakati. Suza suzu stiže moje tugom izmučeno lice, ali ipak me jedna mala duša bodri, moje zlato (Tara) koje je navršilo prije točno mjesec dana punih 6 godinica. Moje zlato koje je razlog za život i koje me gura naprijed unatoč mojoj boli, moje svijetlo i moje sunce, moje svitanje zore i moj zalazak sunca nakon teškog dana, MOJE ZLATO.
Punih smo 5 godina bili zajedno kada me je na najromantičniji mogući način zaprosio, a ja sam sa suzama radosnicama u ocima rekla DA, želim biti tvoja pratilja dok nas dragi Bog ne rastavi, (IPAK NAS JE RASTAVILO NEŠTO PRIJE NJEGA). Naš je život bio isplaniran kao u nekoj bajci i osjećala sam se uz njega poput princeze jer se tako i ponašao prema meni. Ubrzo smo se i vijenčali, a vjenčanje je bilo poput vjenčanja iz snova o kakvom sam samo mogla sanjati iako sam takvo oduvijek željela. Iako smo oboje imučni, (što nije ni bitno) imali smo skromno vjenčanje i skromnu popratnu ceremoniju od svega 150 ljudi, a dan nakon te predivne noći otišli smo na medeni mjesec na Bali na 10 dana gdje sam i ostala u drugom stanju sa svojom princezom Taricom. (Mojoj sreći nije bilo kraja nakon šta je test na trudnoću pokazao da je pozitivan, kao ni mom sada bivšem suprugu koji se nije mogao prestati hvaliti da će postati otac.)
Odmicali su dani, tjedni i mjeseci, a ja sam sve bila okruglija i zahvalna sam dragom Bogu šta me je čuvao cijele trudnoće i šta sam rodila zdravu i bez ikakvih komplikacija predivnu curicu. Suprug me je njegovao, pazio, čuvao i sa mnom išao na svaki pregled, ali kada je došao trenutak da rodim, nisam ga puštala sa sobom (što mi danas nije ni malo žao, zbog toga što mi je kasnije priredio) već je čekao u nestrpljenju pred vratima za završi porod i da u ruke uzme svoju malu, a opet ogromnu ljubav.
Godinica je za godinicom prolazila, Tara je rasla kao gljiva nakon jesenje kiše, a naša je ljubav bivala sve jača, čvršča i veća (a ja nisam ništa primjećivala, bila sam zasljepljena i očarana svom tom ljubavlju svoga supruga), i nisam ni pomišljala da će mi život jednoga dana okrenuti svoje drugo lice, te da će se bajka i idila preokrenuti kroz noć i postati najgora noćna mora i da ću ovoliko patiti...
Sa ljubavlju, čežnjom i željom za još jednim andjelkom, planirali smo još jednu bebu, možda i dvije, ako Bog da sreće i zdravlja.
Tari za četvrti rodjendan, uz sve silne poklone šta smo joj kupili i šta je ddobila od familije i prijatelja, poklonili smo joj jedan najljepši, a to je vijest da će dobiti seku ili bracu. Od sreće nakon šta su se gosti razišli, nije mogla zaspati i stalno je pjevušila kako će joj mama roditi bebu i kako će se imati sa kime igrati i imat će na koga paziti. Sjećam se kada sam ju ranije pitala da šta bi željela za rodjendan od tate i mame, a ona se nasmijala i sva onako razdragana rekla je da zeli bebu i da će joj to biti najljepši poklon jer ne želi biti sama sa nama. (Ljubav moja, ne mogu prestati plakati kada se sjetim tih riječi)
Od sve te ljubavi (lažne sa njegove strane), idile i bajke od braka kakvog sam sanjala kako djevojčica, a dobila ga kao žena, nisam primjećivala da se sa TADA voljenim i cijenjenim suprugom nešto dogadja i da se je počeo mijenjati iako je bio topao prepun ljubavi spram mene kao i prvoga dana.
Nije odlazio sa mnom na svaku kontrolu kao u prvoj trudnoći, propustio je čak i najvažniji UVZ pod izlikom da ima puno posla i da ga pritićću sa svih strana, UVZ na kojem smo trebali saznati spol nase bebe.
Trudnoća mi je bila kao i prva, bez ikakvih komplikacija i smetnji te bojazni za bebu tako da nisam morala prekidati svoje svakodnevne aktivnosti šta mi je bilo jako drago.
Stigao je dan kada smo trebali na UVZ na kojem smo trebali saznati spol bebe za koju je On priželjkivao da bude dečkić, ali opet sam sama morala ići na pregled. Pomalo ljutita zato što ne idemo zajedno, digla sam se to jutro iz kreveta, ali je ipak nekako uspio ublažiti moju ljutnju sa doruckom koji me je čekao serviran u blagovaoni. Pomislila sam, ajde stvarno ima ma puno posla pa ću to obaviti sama i neću ga tlačiti. Nazvat ću ga čim sve saznam, ali mi je ipak bilo žao šta ne ide i on jer je to ipak veliki dan za oboje. Imala sam vremena jer je pregled bio zakazan u 11 h te sam nakon odlaska od kuće obavila sa veseljem i manji shoping za buduću bebu jer želim da mi je sve tip-top i na vrijeme iako je to bilo kudikamo daleko od termina.
Napokon pregled u zakazano vrijeme, a smoje je srce lupalo od uzbudjenja... Po izrazu lica svog ginekologa, vidjela sam da je sve u redu, okrenuo mi je monitor i vidjela sam kako srćeko kuca na veliko, pokazao mi je sve i potvrdio da je beba u redu, a riječi koje mi je uputio, NIKADA neću zaboraviti. Rekao mi je; "mama Tiana, Vi nosite predivnog dječaka i možete biti bezbrižni jer se dobro razvija i napreduje baš kao i Vaša curica dok ste ju nosili" Poprilično sam emotivna osoba i nisam mogla prestati plakati baš kao ni sada (zato Vas molim drage moje nemojte mi zamjeriti na silnim greškama u pisanju)
NAKON PREGLEDA SLIJEDI ŠOK, NEVJERICA, TUGA I TRAGEDIJA...
Čim sam izašla iz ordinacije, nazvala sam supruga na mobitel nekoliko puta, ali nije se javljao. Pomislila sam; "Jadan, ima puno posla pa se ne stigne niti javiti" U medjuvremenu nazvala me prijateljica i odgodila je kavu na kojoj smo se trebale naći nakon pregleda, pa sam se tako zaputila ravno doma da iznenadim svojeg voljenog i da mu priopčim da će dobiti nasljednika te da proslavimo vijest svo troje.
Po dolasku kući, vidjela sam da Tara nije doma, zasigurno se kod prijateljice u susjedstvu igra. Otišla sam u ured misleć da je tamo i da mu kažem predivnu vijest, a kad ono ured je prazan, a na stolu otvorena boca šampanjca, dvije čaše te je jedna bila zaprljana ružem sa usana (mučno mi je sve ovo pisati). Pomislih bez sumnje ikakve, da se radi o nekoj stranci ili poslovnoj partnerici te kako joj je otišao pokazati naše proizvode.
Otišla sam uza stube do spavaće sobe da se raskomotim i presvučem pa ču mu onda reči najljepšu vijest toga dana, a stuba i onako ima previše te na moju i na Ivanovu žalost zapamtila sam svaku i pamtit ću je do kraja svoga života. Vrata spavaće sobe bila su odškrinuta, a iz sobe je dopirao glas moga supruga i nepoznati ženski glas nepoznate žene. Banula sam u sobu i zatekla ih oboje gole na našem krevetu, krevetu gdje je Ivano bio začet. To nije bila ni poslovna partnerica niti strenka, bila je to ljubavnica njegova. Nije mi se nadao tako brzo pošto sam trebala nakon pregleda na kavu pa je iskoristio priliku.
Sva u nevjerici i šoku istrčala sam iz sobe prema stepenicama vičuči na njega, spotakla se i pala niz stepenice. Od prve stepenice pa sve do dvadeset_ i pete koliko ih ima niz koje sam pala, pamtim svaki udarac, svaku bol, svaki tresak o njih i sve se to urezalo duboko u meni. Ostala sam bez svijesti, sa slomljenom rukom, slomljenim kukom i težom frakturom lubanje, te sam bila mjesec dana u komi... Ni jedan me jedini udarac o ni jednu stepenicu nije zabolio, ni to šta sam bila sva polomljena, ni šta mi je život ovisio o koncu, nije me zaboljela niti njegova prevara u svoj toj TADA idili i bajci od braka jer od tog trena osjećala sam samo mržnju prema njemu (i rastali smo se nakon šta sam se oporavila), kao šta me zabolilo to šta nije preživio moj mali andjeo Ivano koji nije imao priliku ugledati svjetlo dana, koji je izgubio svoj zivot kojeg nije ni počeo živjeti, a nije bio ni kriv ni dužan ni za šta i to šta ja više NIKADA neću moći svojoj princezi pokloniti seku ili bracu za rodjendan...
Jedino svjetlo šta me gura naprijed je moja Tara i maleni andjeo koji nas gleda i čuva sa neba...
ANDJELE MOJ, NEKA TI JE LAKA ZEMLJICA I NEKA TI JE VJEČNA SLAVA I HVALA TI ŠTA SI ŽIVIO POD MOJIM SRCEM, VOLI TE TVOJA MAMA I TVOJA SEKA TARA
< Poruku je uredio anaxx -- 6.3.2013 16:02:55 >
|
Odštampaj
