roza
|
Tikice, slučajno sam nabasala na ovaj forum i pročitala o tvojem problemu sa sinom pa sam se zbog tebe učlanila da ti pošaljem svoj odgovor ako može i malo pomoći jer ja sam imala (imam?) vrlo sličan problem. Vidim da je tvoja poruka tu još od 11. mjeseca, pa ne znam da li ćeš uopće vidjeti moj odgovor, ali pokušat ću. Ja potpuno shvaćam o čemu govoriš jer sam prošla slično, da ne kažem isto. Moj sin sad ima 20 godina i s njim smo prošli pakao, pogotovo sa školom, međutim on je uspio završiti i srednju strukovnu školu koja i nije laka i to s čak vrlo dobrim i maturirao s vrlo dobrim, dalje više nije htio, a mislim da bi to bilo za njega previše. U jednom trenutku negdje oko 7. razreda izgledalo je sve više nego mračno, međutim izvukli smo ga. On je isto prošao sve moguće testove, ne znam koliko psihijatara, ponašanje je bilo agresivno prema nama doma, a izvan kuće je bio ok po ponašanju, ali škola katastrofa. Psihološkim detaljnim testiranjem utvrđena je normalna inteligencija sa elementima hiperaktivnosti, tj. poremećaja pažnje i specifičnim poteškoćama u nekim aspektima intelektualnog funkcioniranja, osobito matematičke sposobnosti itd. On je razvio totalni otpor prema školi, nije ništa više htio raditi, razgovori s psihijatrima nisu nikud vodili. Znaš što smo napravili? Našli smo osobu za poduku iz svih predmeta i još posebnog profesora za poduku iz matematike. Ne pitaj koliko smo financijski iskrvarili, to se ne da reći, ali on je uspostavio dobar odnos s tom osobom koja ga je vodila i organizirala učenje, pojednostavljivala gradivo, radila s njim bilješke i ispitivala. To sve zvuči ludilo. I jest, gledajući sa strane nekog ko takvih problema nije imao. Ali, ja mislim da druge nema. Ti nećeš na sebe moći preuzeti taj težak zadatak rada s njim, moj je ušao i u otpor prema meni, nije htio ni sa mnom raditi, ja sa m bila na rubu živaca. Uglavnom radom s te dvije osobe on je postajao sve bolji. Drugi je problem nesigurnost trajna koju takva djeca razviju, to će ga pratiti kroz cijeli život. Sve je to za tu djecu traumatično, i oni su više nego jadni zbog toga, a mi skupa s njima, jer njima je zagorčen život,a i nama, Ali treba biti svjestan da očito problema ima i to objektivnih problema u funkcioniranju pri procesu učenja - inače moj sin je u praktičnom životu savršeno snalažljiv, nema problema, ti, recimo nikad ne bi rekla da ima neki problem da ga vidiš i razgovaraš s njim, ali ipak ima neki kurčlus u glavi kad dođe do učenja. Na žalost!! Nismo mi jedini, ima takvih roditelja više nego što ti se čini, ali ljudi koliko mogu to skrivaju. Ja sam isplakala ocean suza i još danas plačem jer i danas on te svoje frustracije iskaljuje na nama, užoj obitelji, bratu, meni itd. Zna biti teških scena. Sve to je neopisivo, neopisivo teško i to je nadasve veliki peh u životu, ali očito je bila takva sudbina. Ljudi koji to nemaju ne znaju koliko su sretni. Ako nađeš takvu osobu koja bi redovito radila s njim (to bi trebalo biti po prilici 3 puta tjedno), odahnut ćete. Ako si ikako možete to platiti, napravite to jer to je jedini izlaz da ga izvučete, da završi neku školu, da stekne minimum samopouzdanja, da vi dođete k sebi. Evo, ne znam koliko je moj savjet efikasan, došlo mi spontano da ti napišem nešto iz svog iskustva, jer znam kako je to strašno, strašno teško. Budite hrabri, nema druge, a ja vam želim svu sreću. roza
|