Zvonki
|
DVOJE DJECE (Roman Simić) Imao sam dvoje djece i nisam mogao misliti. Dvoje djece, dvoje djece, od jutra do večeri, od sumraka do zore, iza njih nije ostajao ni kamen na kamenu, taktika spaljene zemlje, prah i pepeo! Dvoje djece, tamnokosi anđelčići, dečko i curica. Bila su to djeca ljubavi, ali to se više nije spominjalo, moja žena najmanje. Bila je to dobra žena, prilično zgodna, dobro uščuvana, ali bilo joj je dosta svega: rekao bih i da je ponekad žalila, duboko žalila zbog koječega, no barem se trudila ne davati mi to otvoreno do znanja. Ja se nisam mogao suzdržati. Žalio sam se, nepromišljeno. Dvoje djece, dvoje djece, ponekad bih prevršio mjeru, a ni ona se baš nije razbacivala razumijevanjem; na svako moje prenemaganje samo bi promrmljala, a meni se nakon trudnoće smanjio mozak, to je bio njezin odgovor na sve – podatak je pronašla u knjizi slavne neurologinje, knjizi koju nije pročitala do kraja, ali i ono što je pročitala bilo je dovoljno za ključni argument svih naših rasprava. Pretpostavljao sam da smanjenje ne može biti trajno, ali do tog dijela ionako ne bismo dolazili; moja žena svoju bi rečenicu uvijek izgovorila svečano i nekako konačno, tako da je zvučalo kao presuda, a ona kao invalid-veteran Domovinskog rata; kao da je nešto zauvijek izgubila, ali više niti mari, niti se sjeća što je to nešto bilo. Bio je to gerilski rat, borba za svaki pedalj terena! Kad bih odlazio iznijeti smeće ili platiti račune, pogledala bi me zavidno i rekla blago tebi, ti izlaziš. Jednom kad sam se spremao na sprovod kolege s posla, gotovo plačući je prošaptala, molim te, mogu li ja umjesto tebe, hitno trebam među ljude – toliko očajna je bila, ili toliko pametna, ta moja žena, ljubav moga života. Nevjerojatno što čovjeku može učiniti malo neobaveznog seksa, govorila bi preko telefona svojoj manje iskusnoj sestri, ali i predobro smo znali da nam nitko nije bio kriv. Voljeli smo se, završili jedno na drugom, odmahnuli rukom na prezervativ i napravili to dvoje djece; toliko sam još i mogao razumjeti, ali sve ovo – sve što se dogodilo nakon toga – na to se doista nije dalo pripremiti! Da potaknem misli, ponekad bih pušio, grickao orašasto voće, a ponekad samo izjurio i skakutao ispred zgrade. Tamo je bio i taj vječno prazni kineski dućan, Xia-Ping promet – tako se zvao, a iz njega bi provirio kozičavi Kinez i rekao bok, sused, bok, sused, odvratio bih ja, i mi bismo se nasmiješili jedan drugome – naizgled, to je bilo sve, ali ti su me susreti snažili, svjedočili solidarnost, bistrili mi glavu. No ni to nije moglo potrajati: uskoro me počela moriti pomisao da u Xia-Pingovu smijehu postoji neko skriveno značenje, u tom smijehu koji je dolazio iz najmnogoljudnije zemlje i pripadao ljudima koji su se generacijama borili protiv viška djece i manjka razmišljanja. Ima nečeg zlokobnog u njemu, povjerio sam se ženi, Xia-Ping promet tjera me da se zamislim. Ali naravno, žena je samo odmahnula rukom i požalila se na smanjene kapacitete; bila je subota, jedanaest navečer, a iz dječje sobe još je dopirao hihot. Zatim se začuo vrisak, a onda zvuk nečeg plastičnog što snažno udara o parket. Ne, definitivno. Nisu nam trebali razgovori o Kinezima. Trebali su nam vikendi bez incidenata. Ne mogu reći da su ta djeca bila zla, bila su samo dobro raspoređena. Kad se drugo rodilo, prvo je imalo dvije; kad je drugo napunilo godinu, drugo je imalo tri, pa onda 2:4, 3:5, neumoljivom logikom dalje, perspektiva je bila zastrašujuća, ali od toga se nije dalo pobjeći. A nisu bila čak ni zahtjevna, ta naša djeca, zapravo, tražila su samo uobičajeno: hrani, kupaj, preoblači, čuvaj, razdvajaj, uspavljuj, nunaj, pjevaj, razgovaraj, pregovaraj, prijeti, tuci, očajavaj, informiraj se, vodi u vrtić, vodi u šetnju, spremaj u auto, veži u sjedalicu, vodi liječniku, i kako onda da čovjek razmišlja, kako da misli, Xia-Ping se samo smješkao, bio je mudar i imao je promet, čak i kada nije imao prometa. A naši prijatelji? Da, imali smo i prijatelje. Već neko vrijeme dijelili smo ih na dvije skupine. Na one s djecom i one bez njih. Naravno, podjela nije bila bez ostatka, npr.: prijatelje s kućnim ljubimcima bili smo skloni smatrati posebnom vrstom prijatelja s djecom, dok je zaseban slučaj bio par ženinih kolega s faksa koji je u hladnjaku uzgajao bakterijsku kulturu i od nje pravio kefir. Smatrali su je (kulturu) živim bićem, pričali o njoj, svake je večeri cijedili i zalijevali mlijekom i, uopće, poklanjali joj više pažnje nego što su neki legitimni članovi prve skupine posvećivali svojoj djeci. No prijatelji bez djece, ljubimaca i bakterijskih kultura bili su priča za sebe. Nije ih bilo malo, čisti generacijski prosjek, a svaki je imao trideset i pet godina i priču. Uglavnom onu o usavršavanju. Jedan je bio profesor i usavršavao se u znanosti, drugi je pokrenuo biznis i usavršavao se u zgrtanju novca, a treći je bio nezaposlen i usavršavao se u zdravom životu. Nemaju djece, mogu misliti, ali nisu smislili ništa pametno, govorila je moja žena. Nisu joj bili dragi, ti naši prijatelji bez djece, vodili su moderan život, sebični onoliko koliko smo mi samo sanjali da bismo mogli biti. Oni i njihove razglednice iz egzotičnih zemalja, mogao sam je zamisliti kako grinta, samo da smo ih dobivali, ali nismo, što nas je i tjeralo da se pitamo: što rade ti ljudi na putovanju ako ne pišu razglednice, na što troše vrijeme? Ponekad sam se pitao hoću li uspjeti zadržati ženu, toliko smo iscrpljeni bili. Znam, voljeli smo se, ali nismo baš putovali, trenirali ili imali hobije – imali smo djecu, dvoje djece, i bilo nam je dosta svega. Tražili smo izlaz, da, tako smo provodili vrijeme. Privremeno olakšanje donosio je moj prijatelj sa četvero djece i ženom čiji se mozak vjerojatno smanjio na veličinu zrna graška. Posjećivali smo se i vodili razgovore koji nisu nalikovali ni na što. Sa šestero djece oko sebe bilo je nemoguće misliti, a kamoli razgovarati. Na višestruko složene rečenice već odavno nitko nije trošio daha. Samo smo se smješkali i izmjenjivali sućutne poglede, svi osim prijateljeve žene. Ona čak ni za to nije imala snage. Voljeli smo te prijatelje, premda o njima nismo znali gotovo ništa. Druženje nije obaralo s nogu, ali kad bismo se rastajali, osjećao sam kako nam se raspoloženje popravlja; bili smo ponovno u sedlu, u usporedbi s onim što je zadesilo te ljude naše dvoje djece više se nije činilo kao prevelika pokora! Uopće, tih dana bilo je i kiše i sunca, sve se znalo promijeniti u trenu. Jednom sam je recimo zatekao da plače, ali brzo sam šmugnuo u hodnik, za suze više nisam imao hrabrosti. Ipak, prisluškivati sam mogao sasvim dobro. Iz onog što se dalo razabrati, vijest je bila bomba: njezina donedavno manje iskusna sestra bila je trudna, a moja ju je žena tješila. Smanjio mi se mozak, govorila je, da nije, ne bih to mogla podnijeti. Zvučalo je kao da se smije, a opet, tamo odakle sam ja slušao, lako je mogla i plakati. Već sto godina nisam poslušala cd, ni pročitala knjigu, ni zaplesala, ni nalakirala nokte… stid me kako izgledam… sve do čega mi je bilo stalo sada gledam kroz dalekozor… Ali kad god ih vidim kako spavaju, ili čujem kako dišu, ili im udahnem miris, ili ih zagrlim, ili ih naprosto gledam kako rastu i mijenjaju se… Srce mi je puno. Da, tako je rekla, dobro sam čuo. Puno. Ne znam kako drugačije da ti kažem. Činilo se da plače, a opet, tamo odakle sam ja slušao, lako se mogla i smijati. I to je sve: život ti je prazan, ali srce ti je puno. Tako je govorila moja žena. Bila je to dobra žena, velikodušna i mudra žena, a s njezinim mozgom sve je bilo u redu. Ako i nije, čvrsto sam vjerovao da će se ubrzo vratiti na staro. Zajedno sa svime ostalim, svime do čega nam je nekada bilo stalo a sada smo morali gledati kroz dalekozor. Nisam mogao biti siguran u to, ali za neke stvari jednostavno trebaš biti vjernik, a meni nikad nije bio problem moliti; nikad, sve dok sam imao zašto. Ovaj put, bilo je to nas četvero: moja žena i ja, i naše dvoje djece, dvoje djece, ponekad nisam mogao misliti, život mi je bio prazan, ali srce mi je bilo puno. Na kraju svakog dana, nazovite me ludim, ali želio sam da potraje vječno.
_____________________________
.-..-. `·.·´ ?/ /? / \ Bože, molim Te za strpljenje...I to želim odmah sada!
|