inesica
|
Prica iz osjecke bolnice…
Docekali smo termin. 05.09. je, oko 2h po noci, dakle, ovaj dan je tek poceo, a ja vec nekoliko puta posjetila WC. Ne bi bilo nista neuobicajeno da se radi o mokrenju, ipak sam na kraju trudnoce…medjutim, nekoliko puta javila se i trčkavica, pa se sjetih da sam tu na RR citala da je to jedan od simptoma pocetka poroda! Krasno Nastavljam spavati do 4 ujutro, tada su poceti lagani bolovi tocno poput menstrualnih. Odlucila sam pricekati do jutra da vidim sto ce biti…budim muza oko 7h i velim „mislim da cemo danas u bolnicu“. U medjuvremenu je malo cesce pocelo boljeti (oko 5min.), ali se bol nije pojacala. Odlucili smo otici u bolnicu pa ako nas vrate kuci, nema veze…ionako nisam sigurna jel to to, prvi mi je put, bila sam otvorena 1 prst dan prije...Dorucak i pranje kose (za slucaj da ostanem u bolnici, sto se pokazalo jako pametno!). Dragi pjeva „rodilo se musko“, ja ga podsjecam da su rekli da je curica…kao da je znao, hehe… U bolnici smo oko 8h, sestra jako fina „duso ovo, srce ono…“. Nakon CTG-a slijedi pregled, doktor jako grub, pogotovo kod amnioskopije (mislim „kako cu tek porod izdrzati“) i kaze da je mali nalaz, 4 prsta otvorena, ali me ipak salje na 2. kat i neka me pripreme. MM i ja pokupimo stvari i mene vode u prostoriju gdje su obavili pripremu te popunili dokumente kod prijema…od neugode od tih „priprema“ sam se jedva sjetila datuma vjencanja . Salju me na set_nju u hodnik, i tu pocinje drama. Hodnik je spojen s radjaonom preko kuhinje u kojoj su doktori, sva su vrata otvorena…cujem zenu koja radja, stenje, na izmaku je snaga…ajme meni…i nakon 20 min. njenog mucenja, dolazi doktor i sestra i vicu na nju kako da se ponasa, ona ne slusa…vice da ne moze…ja sve cujem! Najezila sam se.
Nakon pola sata moje set_nje i slusanja horora u radjaoni, dolazi sestra i primjecuje „oooooo, ova trudnica dise“ (onako kako su nas na tecaju ucili) i salje me u radjaonu. Prikopcali me na CTG, stavili onu cjevcicu u ruku, zvali muza…“jako to sporo ide kod vas, ntrudovi nisu efikasni“ pa dali drip, pa nesto za omeksavanje grlica maternice, sto je ujedno i protiv bolova kao…e, onda je tek pocelo boljeti…ajde, moze se to sve izdrzati…medjutim dolazi dr. Grubijan i veli da ce malo „rucno“ prosiriti grlic, nek izdrzim 10 sekundi, jer to kod mene ide nesto sporo. TAJ DIO je bio najgori dio cijelog poroda. Nikad vise na to ne bih pristala! MM sav na iglama kad je vidio da me strasno boli, mislim da ga je htio odvalit po njuski. Trudovi pocinju tu oko 11h, ali podnosljivi…ja disem po skolski, i to mi stvarno pomaze. Probala sam i normalno disanje, ali je tako vise boljelo. Pitam sestru kad treba tiskati, ona objasnjava dok god mogu disati, da ne tiskam. Objasnjava mi „Trebala bi osjetiti jak nagon za tiskanjem (kao za kakanje, jelte), i tada treba poceti!“. Oko 13:30 pocinju jaki trudovi, disemo do 14:30 otprilike, tada vise nisam mogla disati kroz trud, tiskanje je pocelo bez moje volje. Neka bezobrazna sestra mi vice da ne tiskam na „zatvorena vrata“, umjesto da provjeri ta vrata!! A ja otvorena skroz! Dolazi andjeo od sestre jer ju je zvao muz (hvala Bogu nisam bila sama!), spusta donji dio stola i porodi me za 10 minuta. Sam porod nije bolio nista, nisam osjetila ni epiziotomiju, malo je par trenutaka peckalo i to je sve. Da nije onih trudova na kraju i onog groznog doktora, rekla bih da je bilo bolje nego sto sam ocekivala. Opet dolazi doktor (bio je na carskom) i kaze „ooo, pa vi ste vec gotovi“, daje neku injekciju koja me omamila i pocinje sivanje (koje sam osjetila). Bebicu su sredili i stavili mi ju na prsa, dojenje nije uspjelo, meni sumi u usima, svega se ne sjecam najbolje (mislim od one injekcije), pocinjem trkeljati ko luda, nemam pojma sto pricam…bebicu nose na odjel, usput se slika s bakom a mene ostavljaju u hodniku s obitelji…osjecam se da mogu trcati, super mi je…jos uvijek trkeljam ko luda…nakon toga odvoze me u sobu. 6 h nema ustajanja, onda dolazi sestra i istusira me (jaaaako fina zenica), tko piski-za nagradu mu se skine ona plastika iz ruke. Dovoze bebicu i stavljaju ju na moj krevet, mucimo se s dojenjem…ja se ne smijem ustajati do sutra pa za sve zivo zivkam sestre. Trazim od MM da mi posalje sliku iz radjaone, ipak ga necu ga vidjeti do sutra, tu prvu noc spavao je u boksu da se oboje odmorimo. Ja medjutim uopce nisam spavala, jel od uzbudjenja ili lijekova, ne znam. Treba docekati sutra, ovdje imamo rooming in, pa svaka mama sama previja i doji bebu.
Jutro je, konacno nisam osamucena. Dovoze mi bebicu nakon kupanja, jedva sam cekala da ga vidim, jucer smo kratko bili zajedno, i ne sjecam se svega najbolje. Kad je mali misic otvorio svoje okice i znatizeljno poceo promatrao moje lice, shvatila sam da sam mama! Taj pogled necu nikada zaboraviti, bio je to emotivno najosjetljiviji trenutak u mom zivotu! Isti dan smo naucili dojenje i krenulo je na bolje…imam dvije super susjede u sobi…s jednom ostajem do zadnjeg dana i razmjenjujemo brojeve telefona…4. dan dosli smo doma, jedva sam docekala!
_____________________________
Ljudi uvijek priželjkuju nekakve promjene, iako ne žele ništa mijenjati.
|
Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više.
Odštampaj
tako mi je drago sto je sve proslo super, uzivajte draga sada 
