|
Vjeverica ST -> kada jednog dana odu.... (14.12.2009 20:20:25)
|
razmišljate li vi, koji još uvijek imate žive roditelje, o njihovom "vječnom" odlasku? Ja da. Sjetim se koliko puta bi se naljutila na njih radi gluposti, čak se i izderala, uzimala ih zdravo za gotovo....a zapravo su ti oni koji su nas, ma kako spretno ili nespretno, vodili kroz život s najboljim i iskrenim namjerama!
Ponekad zamislim taj trenutak, kad čujem takvu vijest. Ne mogu ga zamisliti, to mi je kao znanstvena fantastika. Oduvijek su tu. I tad gorko zaplačem, prisjetim se svega...poželim im barem nekako uzvratiti 15 onog što su mi pružili, što su se za mene žrtvovali..
Vjerojatno im to nikad nećemo vartiti. Evo jedan poticajan teksta na koji sam naišla i rasplakala se:
Dragi sine/kćeri
.. Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti.
.. Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi
strpljiv.
.. Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio.
.. I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me!
.. Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek ponovo, prije no što si utonuo u san.
.. Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj.
Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati tisuću razloga, da bi ti ušao u kadu.
.. Kada opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmijehom na licu.
.. Ja sam tebe naučio mnoge stvari:
pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom.
.. Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati.
.. Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati.
.. Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.
Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne.
.. Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku
jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake.
.. I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti,
ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti.
Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, želio samo
najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.
.. Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog.
Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi
tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.
.. Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
Vratit ću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za
tebe.
Volim te sine/kćeri,
Tvoj tata/tvoja mama !
|
|
|
|