IZVORNA PORUKA: ribica1
...
Sad tek vidim šta se sve desilo, i sad mi tako jako fale moje ribice!!!!
Boli, jako boli al moramo dalje!!   
...

IZVORNA PORUKA: emab

IZVORNA PORUKA: ribica1
...
Sad tek vidim šta se sve desilo, i sad mi tako jako fale moje ribice!!!!
Boli, jako boli al moramo dalje!!   
...

...znam da ovo nije ni malo utješno, ali ne mogu a da se malo ne izjadam. Danas bi moja curica-anđelek imala 4 godine...i svaki put si par dana prije kažem da se moram skulirati...ali jednostavno ne mogu...koliko god sam hrabra kroz cijelu godinu, na ovaj dan si ne mogu pomoći. Evo i  jutros čim sam oči otvorila, nakon i tako loše prespavane noći, ja sam se rasplakala i ne mogu se suzdržti. MM je sineka odnio iz sobe i vodi ga u vrtić, a ja sam skroz , uvijek si na taj dan razmišljam kako umjesto da pečem tortu i pripremm sve za roćkas ja samo plačem i uglavnom idem na groblje....evo ove godine ne mogu ni na groblje jer je 350 km dalje, a ja još imam koji tjedan do termina i ne mogu na put...joj danas sam baš sva jadna!

IZVORNA PORUKA: Sunshine28

vidim da je ova tema malo otisla u zaborav, ali ne znam pod kojim drugim naslovom bi se bolje izrazila...
Imala sam spontani u 7. tjednu prije 10 mjeseci. Prva trudnoca i jedina. Od tada bezuspjesno pokusavamo, ali nista Imam osjecaj da sam se svima, pa i mm, popela preko glave sa svojom tugom, sto zbog izgubljene bebe, sto zbog cinjenice da trudnoca vise ne dolazi...svaki put kada mi M kasni ja sam u panici, strah me  trudnoce, preturam po ormaru i odvajam na stranu cistu pidzamu za bolnicu, za svaki slucaj....a onda kada dobijem nastupa histericni napad i plakanje....osjecam da sam psihicki na rubu i svjesna sam da vjerojatno bez zbog toga ne uspjevam ostati trudna, ali si ne mogu pomoci
Bude tjedna-dva sve ok, ali onda se nesto dogodi i pocnem ocajavati...kao recimo jucer, bila sam prisiljena cijelo popodne provesti u drustvu tri trudnice, bliske prijateljice....one su tako sretne, pricaju o kreveticima, kolicima, mucinama....No, nije to bilo najgore. Najgore je bilo gledati kako se prema njima odnose njihovi muzevi...tako su njezni i pazljivi, stalno im nesto donose, u prolazu ih zagrle, poljube... i taj njihov izraz divljenja i srece u ocima kada ih gledaju....doslo mi je da se rasplacem....
mm je super, trudi se da se ja osjecam ok i cini sve sto moze, ali ja stalno kontam kako se on unesrecio samomom....jos mi je teze sto znam da on jako zeli dijete i da mu sigurno nece lako sjediti na kavama sa muzevima ove tri trudnice jedom kada rode (to su mu kum i dva najbolja prijatelja).....
kako da prebolim i krenem dalje? kako se vi nosite sa svom tom tugom? jesam li samo ja ovako luda i poremecena?