|
pakić -> RE: Ispovijedaonica (19.11.2010 10:02:25)
|
Evo, da ja i počnem prva: imam jedan problem, koji to ustvari i nije. Riječ je o mojim roditeljima... koji su inače stvarno dobri, pomažu mi oduvijek, tu su. Ali otkada imam djecu, jako, ali jako zamjeram svojoj mami. Ona radi, ja to znam, ali nikad nema vremena pomoći mi, ili barem ponuditi pomoć... I zbog toga se ja osjećam loše, jer joj to zamjeram??!
Naime, kad sam drugi put ostala trudna, rekla je samo- a kad se dijete treba roditi?- ja kažem, negdje u sedmom mjesecu. A ona- taman će mi uništiti godišnji- e tu izjavu nikad neću zaboraviti, usjekla mi se u srce...
I onda smo se preselili u svoju kuću, i ja sve radim sama... od čuvanja, kuhanja, pospremanja,i uvijek kad ona dođe s posla, a nema ništa za jest, pitam hoće li da joj ja šta dam.
I stvarno, ja ne tražim da ona meni išta radi, ali, u ovih godinu i pol otkad nismo kod njih, samo me dva-tri puta pitala dal će mi ona skuhat ručak- a radim vikendima i kuća smo do kuće. Da ne govorim o čuvanju djece- kad ju pitam hoće li pričuvat starijega, odmah pita koliko dugo? Mlađega je svega par puta počuvala, i to jedva....Ma tužna sam, muči me to, jer mislim da barem da pokaže volju, ja bi joj bila zahvalna... Ovako, sve joj je teško.... Sad je dva tjedna na godišnjem, i nije pitala nijednom, jel mi treba šta?! Kao, ja mogu sve sama. Pa i mogu, i ne želim nikom biti na teret, ali to me muči i moram se nekome izjadati. A ako s njom popričam o tome- nema nikakve svrhe!!
|
|
|
|