mamacita
|
Eh, prava djece... tko god da ih je izmislio, posebno onu da se ne smije svoje vlastito dijete po guzici mlatnuti usred ducana, jer priznajmo, upravo tamo su najgori. Ok, barem moji. Npr. jucer, idem ja sama sa njih 4 u Plodine. Nabava cipela za skolu, povoljno, i naravno trebaju mi njihove noge, jer napamet se ne usudim (opekoh se vise puta). Stavim najmanjeg u sjedalicu u kolica za kupovinu, kad tamo zapocne jaukanje i odjednom neizdrziva glad (to da smo jeli prije polaska, o tom po tom) "Mamaaaaaaaaaaaaaaaa, ja hocu cips!!!!!!!!!!!". Kcer (6) shvati da ce u pretskolu za mjesec dana i da joj zbilja treba novi ruksak, bas sada, upravo tamo, i to onaj od 99.99 Kn (taman posla, pa nece imati niti prave knjige ove godine, dakle, nepotrebno trosenje novca), ljuti se, lupa nogom o pod, stipa me (!!!), ja prijetim da joj je bolje prestati ili! U isto to vrijeme sin (8) umire od zedji. Ali, ono UMIRE, ko da je bio mjesec dana u Sahari, prijeti da ce se onesvijestiti, bas tu nasred trgovine ako ne dobije ovaj cas Fantu (!!!!). Sin (11), blijedo me gleda dok ja smirujem ovo drugih troje, i uvidim da uopce nije poslusao prije nego li smo krenuli u trgovinu i obukao carape jer trebamo kupiti tenesice, a one zahtijevaju carape (jel da?). Dakle, dosao gospon u starim tenama, BOS! Jos me pita, da sta se ja to toliko sekiram, da mu je bilo vruce (!!!). U tom trenu ne znam bi li se smijala ili plakala, naravno, posegnula sam za NAJDRAZOM opcijom vikanja. U to vrijeme onaj je skoro prekrepao od gladi, mala samo sto nije legla na pod od muke zbog torbe (e, tu sam PUKLA, i pukla sam ju po guzici, USRED ducana, ona ostala sokirana, a ja sam ju uljudno zapitala "Hoces li jos?", na to ona odgovorila "Ne, hvala!". Onaj sto je domalo umirao od zedji, uvidio je ozbiljnost situacije, i odlucio pozivjeti barem do blagajne, sto sam ja nakon kupovine 15 drugih (naravno neplaniranih) artikala nagradila kupnjom vode. Malo je frknuo nosom, no mislim da je moj pogled bio dovoljno ubojit te da mu nije palo na pamet traziti Fantu. Onaj sto je domalo bio super gladan, totalno zaboravio na glad kada je ugledao igraonicu, te me super divno namolio da ga pustim iz sjedala da se malo izigra (naravno da sam ga pustila). Sve u svemu, samo jedno klepanje guzice, nije ni lose proslo. NO, moji zivci su trebali doci k sebi bilo kako. Odjurila sam kuci, ostavila djecu sa taticom (koji je sve to pametno izbjegao), i pobjegla glavom bez obzira kod frizerke... Ah, milina... Dakle, klepanje guzice u slucaju potrebe je nasusna potreba. Time-out ne vrijedi kada si negdje vani s djecom, prijetnje oduzimanja igrica, kompjutera, TV-a, sladoleda, igracaka itd. ne vrijede kada ti je potreban MIR SADA I ODMAH.
|