Zvonki -> Neću se ispričati! (10.8.2011 18:08:18)
|
S ponosom govorim kako imam evo već punih 10 godina staža kao mama ali me sa mojim trećim djetetom svako malo po glavi bubne činjenica da imati staža u odgoju ništa ne znači, svakim danom neki novi izazov. Sa svoje prve dvije kćeri nisam imala puno pitanja jer sam uglavnom znala što i kako, ponajprije zbog njihovog mirnog karaktera. Pedagozi bi ih nazvali "lako odgojiva djeca". Ali ova treća sreća me iznenađuje. Evo, danas, neće i neće se ispričati sestri kojoj je porušila sve igračke. I bila je u kutiću za razmišljanje, izašla, razgovor, molim te ispričaj se seki, znaš nije to lijepo...bla bla...kako to već ide...I znate što? Neće! Molim? Kako nećeš??? Moraš![image]http://www.ringeraja.hr/forum/smileys/smiley36.gif[/image] Neću i neću... I trajalo je to...Nakon pola sata razgovora sa jedvatrogodišnjakom, ispade nekakav jadan oprosti [image]http://www.ringeraja.hr/forum/smileys/smiley36.gif[/image] Moje pitanje - treba li kljucati dok se ne ispričaju ili ipak ako ne žele, pustiti? Mislim, ja znam da se treba moći ispričati, ali što kad ne ide? Jer ja sam danas imala osjećaj da neće ta isprika prijeći preko njenih usta [image]http://www.ringeraja.hr/forum/smileys/smiley13.gif[/image] Falilo mi je mrvicu da odustanem (ma dajte priznajte, dok vam se na štednjaku brčka ručak, pola sata nagovaranja trogodišnjaka da se ispriča ne djeluje jako važno [image]http://www.ringeraja.hr/forum/smileys/smiley36.gif[/image] ). Da sam odustala, koju poruku bi dala? Da sam pola sata nagovarala, koju poruku sam poslala? Ajme... Pucajte [image]http://www.ringeraja.hr/forum/smileys/smiley36.gif[/image]
|
|
|
|