|
mamacita -> ...Slavonijo ravna li si... (31.8.2011 21:11:28)
|
Ja i moja obitelj smo se vratili sa trodnevnog izleta u Slavoniju. Rijetko idem tamo, no ako i odem to je tek u Nasice, i nazad u Zg. Ovaj put smo otisli i napravili mali tour. Osijek, Erdut, Dalj, Borovo, Vukovar i nazad u Zg. Nikad nisam bila tamo, moram priznati, ni prije rata, a ni poslije rata. Autocesta ide sve do Osijeka, a Osijek je predivan, i velik grad. Sam centar je lijepo uredjen, i setaliste uz rijeku Dravu je milina za malene, jer imaju priliku vidjeti mnostvo brodica. Kava na terasi hotela Osijek ce ostati u dugom i lijepom sijecanju. Nakon toga, lokalnim cestama otisli smo do Erduta. Koji su tamo predivni vinogradi! Zatim Dalj... maleno mjesto, tik uz veliki, plavi Dunav. Sisli smo na samu obalu, mjestani su plivali, i u cudu gledali nas "turiste" kako ostajemo ugodno iznenadjeni gustom hladovinom, pjescanom plazom, i idilicnim pogledom na nekolicinu brodica, na kojima se vijori Hrvatska zastava dok ljudi u njima pecaju svoj slijedeci rucak. U daljini je vjetar sumio onu Strausovu "Na lijepom, plavom Dunavu". Borovo je veliko mjesto, vise poznato po negdasnjoj tvornici cipela. Zatim Borovo Naselje... veliki trgovacki centri koji su najvjerojatnije iznikli u nedavnoj proslosti daju naslutiti da je vrijeme oporavka od ratnih grozota konacno iza njih, i da se svakako nadaju boljoj buducnosti. I evo ga, u daljini, izdize se Vukovarski toranj, sa ogromnom Hrvatskom zastavom koja se ponosno vijori na vjetru sto miluje ovu nasu zlatnu ravnicu. Dah mi je postajao sve isprekidaniji, voznja prema samom centru grada bila je nevjerojatno poznata, iako nikad prije nisam bila tamo. Kolonade na njihovoj glavnoj cesti u samom centru, izgleda da su se urezale u sjecanje sa brojnih Vijesti koje su nam stizale prije samog pada grada 30.11.1991. godine. Dvorac Eltz se obnavlja. Tamo smo stali, pojeli stogod, i nastavili prema Spomeniku na Ovcari, nekih 9 km udaljenog od grada. Kada smo tamo stigli, strava i jeza tog mjesta, jos vise je istaknutija u samom spomen muzeju, jer tamo su na sam pod tog muzeja (ogromna prostorija usred polja, gdje su 261 ranjenik dovedeni i kasnije ubijeni nedaleko od tog mjesta) ucementirali mnogo ispaljenih i potrosenih olupina od metaka svih vrsta, od protu avionskih, do malih izgleda iz pistolja i pusaka. Sve je to tako "ostalo" na podu, za vjecitu "uspomenu". Nakon toga, uz blage uzvisine ukrasene bezbrojnim vinogradima, spustili smo se natrag k Vukovaru. Glavnom cestom smo kroz 30 minuta voznje stigli do Osijeka, toliko kratka voznja autom, toliko kratka udaljenost od Vukovara do Osijeka, sada to ne predstavlja neku vaznost, no u tim danima 1991. godine, tu su udaljenost nasi vojnici i branitelji pretvorili u "tamo negdje daleko". Ovaj kratak izlet koji je tu vecer zavrsio u okruzju vedrih ljudi iz moje sire obitelji u Nasicama, ostavio je na mene veliki utisak. Lijepo je konacno upoznati ovu lijepu nasu. Bila sam na samom jugu, u Zagori, u Dalmaciji, u Kvarneru, na nekim otocima, i u Istri, Gorski Kotar sam isto vidjela, a u Zagorju sam odrasla, sada sam osjetila i cari zlatne ravnice okicene zelenim hrastovima, i prosarane snaznim rijekama.
Eto, moj putopis, za sve one koji nikada nisu bili tamo, da se i oni odvaze na isti pothvat... uzivat cete [sm=rozica.gif]
|
|
|
|