|
elven -> RE: Faza ili sam ja stvarno loša mama? (6.9.2012 17:12:28)
|
za roditelje
Zašto su prvi dani djetetovog boravka u vrtiću bolni?
Za većinu djece vrtić predstavlja prvo odvajanje od roditelja, nepoznat prostor u kojem ga roditelj ostavlja nepoznatim ljudima. Dijete intuitivno osjeća da njegov život ovisi o prisutnosti roditelja. Spoznaja da roditelja nema u blizini može izazvati vrlo intenzivan osjećaj straha, straha za vlastitu sigurnost i sigurnost djetetu najvažnijih osoba - roditelja. Svakodnevnim dolaskom u vrtić dijete će naučiti slijed radnji (dolazak u vrtić - odlazak roditelja - boravak u grupi - povratak roditelja i odlazak kući). Na toj osnovi dijete gradi povjerenje u roditelja, odnosno stječe sigurnost u roditelja koji će doći po njega i odvesti ga iz vrtića u sigurno okružje doma. Dakle, za većinu djece polazak u vrtić predstavlja stres, koji se manifestira kroz niz emocionalnih, tjelesnih i ponašajnih reakcija do kojih dolazi kod procjene situacije kao opasne i/ili uznemiravajuće. Kod neke djece odvajanje od roditelja može biti u tolikoj mjeri uznemiravajuće da zadobiva oblik traume.
Upute za roditelje tijekom prilagodbe
Prvih dana boravka u vrtiću dijete može:
Moguća ponašanja djece u procesu prilagodbe na vrtić
oštro protestirati
svoju bespomoćnost izražavati nesretnim plačem i pasivnošću
odbijati kontakt s odgajateljem, ili suprotno tome, biti potpuno orijentirano na njega
čvrsto držati svoju dudu, bočicu, gazu (prijelazni objekt)
odbijati hranu ili slabo jesti
kratko i nemirno ili uopće neće spavati
ljutnju, što ne može izmijeniti situaciju, izražavat će vrištanjem, zvanjem mame i tate, agresijom usmjerenom na drugu djecu, odgajatelje, stvari itd..
Ponašanja roditelja koja će olakšati dijetetovu prilagodbu na vrtić
Pozitivan stav roditelja prema vrtiću
Povjerenje u osobe koje će se u vrtiću brinuti za njegovo dijete
Boravak s djetetom u vrtiću tijekom prvog dana
Aktivno uključivanje roditelja u igru i aktivnosti u odgojnoj grupi.
Redovito dovođenje djeteta u vrtić. Svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji (dolazak u vrtić - odlazak roditelja - boravak u vrtiću - povratak roditelja nakon određenog vremena
Donijeti stvar uz koju je dijete emocionalno vezano (dudu, flašicu, gazu, dekicu, omiljenu igračku i sl.) i uz koju se može umiriti (tzv. prijelazni objekt)
Kada ostavlja dijete u vrtiću roditelj treba:
u terminima koje dijete razumije, definirati količinu vremena koju će dijete provesti samo, bez roditelja (npr. "…idem kupiti novine; idem na posao" i sl.).
naglasiti potpunu vjerojatnost svog povratka ("kad to obavim vratit ću se po tebe").
navesti odgajatelja kao osobu koja će se brinuti o djetetu ("teta će te čuvati dok se ja ne vratim").
definirati aktivnosti u koje se dijete može uključiti za vrijeme boravka u vrtiću ("ti se igraj s kockama dok se ja ne vratim po tebe").
kratko se opraštati s djetetom. U protivnom roditelj ostavlja dojam nepovjerljive i nesigurne osobe što nepovoljno utječe na dijete. Roditelji se iz istog razloga ne bi smjeli zadržavati u vidokrugu djeteta (npr. na hodniku, viriti kroz prozor u djetetovu sobu i sl.).
Pri povratku po dijete roditelji se ne zadržavaju dugo u sobi (kako ne bi predstavljali uznemiravajući faktor za ostalu djecu). Sa svojim djetetom mogu se, prema želji i potrebi, zadržati/poigrati na hodniku.
Želimo Vam ugodan boravak u vrtiću, brzu i što bezbolniju prilagodbu!
O prilagodbi djeteta na vrtić
Prvi dani djetetovog boravka u vrtiću stresni su koliko za dijete, toliko i za članove njegove obitelji, te osobe koje će se njime profesionalno baviti. Stres možemo definirati kao sklop emocionalnih, tjelesnih i ponašajnih reakcija (do kojih dolazi zbog procjene događaja kao opasnog ili uznemirujućeg, odnosno zbog zahtjeva iz okoline kojima pojedinac ne može udovoljiti). Događaj procijenjen kao ugrožavajući ili opasan za vlastiti život, život važnih ljudi, materijalna dobra, položaj u obitelji, društvu, zajednici, ili za samopoštovanje smatra se stresorom (M. Krizmanić, 1991.). Polazak u vrtić, tj. prvo odvajanje djeteta od obitelji i duži boravak u jednoj, za dijete i obitelj relativno nepoznatoj zajednici, ovisno o interpretaciji subjekta, može predstavljati stresor. U literaturi se taj događaj navodi kao tzv. stresor vezan uz dob, odnosno životni ciklus pojedinca, slično kao i polazak u školu, osnivanje bračne zajednice, početak rada, odlazak u mirovinu itd.. Na stupanj doživljenog stresa upućuju tzv. stres reakcije, koje istovremeno služe i kao indikatori stresa i kao indikatori pokušaja suočavanja pojedinca s nekom ugrožavajućom situacijom.
Kada bismo htjeli najkraće opisati kako se osjeća dijete koje prvi puta dolazi u vrtić, vjerojatno bi bilo dovoljno reći da se ono osjeća samo, izgubljeno i bespomoćno. Ono se mora prilagoditi nizu zahtjeva na koje još uvijek ne može odgovoriti. Većina djece ne može kontrolirati svoja emocionalna stanja, naročito ne strah i ljutnju. Dijete će oštro protestirati ili će svoju bespomoćnost izražavati nesretnim plačem i pasivnošću, odbijat će kontakt s odgajateljem, ili će suprotno tome, biti potpuno orijentirano na njega, neće ispuštati svoju dudu, bočicu, gazu (prijelazni objekt), odbijati će hranu ili će slabo jesti, kratko i nemirno ili uopće neće spavati itd. Ljutnju, što ne može izmijeniti situaciju, izražavat će vrištanjem, zvanjem mame i tate, agresijom usmjerenom na drugu djecu, odgajatelje, stvari itd.. Djeca se razlikuju u svojim reakcijama i ne reagiraju sva tako burno. Neka su sklonija reakcijama na fiziološkom planu (ishrana, spavanje, pražnjenje), a druga reakcijama u vanjskom ponašanju (plač, agresivnost, pasivnost). Sigurno je da su i jedni i drugi nesretni i da trebaju pomoć (A. Miljak, 19986.). Govorimo li u terminima teorije potreba onda bi mogli reći da ovoj djeci trebamo zadovoljiti potrebu za sigurnošću i pripadanjem. Zadatak vrtića je, dakle, osigurati sigurno i stabilno okružje, atmosferu u kojoj se razumiju, prihvaćaju i podržavaju djetetovi osjećaji. Polazeći od teoretskih pretpostavki J. Juula (Juul, 1996.), prema kojima dijete pokazuje veliki senzibilitet za emocije odraslih, njemu najbližih osoba, te u svojim ponašanjima jasno izražava, ustvari, ono što osjeća odrasli, postavlja se pitanje kako polazak djeteta u vrtić doživljavaju roditelji. Naime, djetetov polazak u vrtić u nekim slučajevima je i vrijeme kada majka prekida porodiljski dopust i ponovo se vraća na posao. Promjena ritma života i prilagodba na posao kao i promjena cjelokupnog ritma života obitelji obično izaziva napetost i tjeskobu, koju, prema Juulu, na nesvjesnom planu prenose na dijete. Svi članovi obitelji u većini slučajeva po prvi puta popuštaju "pupčanu vrpcu" kojom su do sada bili vezani uz dijete i javlja se niz pitanja:
- Hoće li odgajatelj znati kako se brinuti za moje dijete? - Hoće li u meni vidjeti dobrog roditelja? - Hoće li razumjeti posebnosti i potrebe mog djeteta? - Hoće li voljeti moje dijete? - Hoće li djetetu biti dobro u vrtiću? Ne suočavaju li se roditelji sa stresom? Koje stresne reakcije možemo opaziti kod njih? Dugogodišnje iskustvo dopušta nam da govorimo o nekim tipičnim reakcijama roditelja kao što su napetost, suzdržanost pri ulasku u prostorije vrtića i pri komuniciranju s odgajateljima, dugo opraštanje od djeteta, često praćeno suzama (najčešće majke), zavirivanje kroz prozor, čvrsto grljenje djeteta pri ponovnom susretu, rastresenost itd.. Treću kariku uspješne adaptacije djeteta na vrtić čine odgajatelji. Od njih se kao profesionalaca u ovom periodu očekuje mnogo toga:
- da upozna roditelje i dijete
- da upozna i zadovoljava individualne potrebe svakog djeteta
- da bude prihvaćajući
- da bude podržavajući; da daje podršku djetetu i roditeljima
- da prati, promatra dijete i vodi bilješke
- da planira i osmišljava prostor, igre, aktivnosti itd..
Na neki način odgajatelj je medij, filtar za emocije, potrebe i ponašanja djece i roditelja. Kao posljedicu toga odgajatelji često spominju intenzivan osjećaj umora, fizičke i emocionalne iscrpljenosti. U literaturi, koja se bavi problemom djetetove adaptacije na vrtić, velika je pažnja posvećena djetetu, njegovim mehanizmima suočavanja sa stresom, indikatorima stresa. Organizira se takvo okružje u kojem bi djetetovi mehanizmi prilagodbe bili maksimalno efikasni. Nešto manje prostora su u tom smislu dobili roditelji, odnosno odgajatelji. Ranije u tekstu navedena je teoretska pretpostavka J. Juula o djetetovoj sklonosti da u svom ponašanju kopira suštinske osjećaje roditelja. A. Miljak (Miljak, 1986.) navodi kako djetetovo prihvaćanje vrtića u velikoj mjeri ovisi o stavu roditelja prema vrtiću. Drugim riječima, ukoliko roditelj ima pozitivan stav prema vrtiću, pozitivne emocije i ponašanja, dijete će takav model osjećaja i ponašanja prenijeti i kopirati u vrtiću.
Što čine vrtići da bi ublažili stres djeteta i roditelja i što smo mi napravili?
Dugogodišnja praksa u mnogim vrtićima, je da se, prilikom polaska u vrtić, velika pažnja posvećuje smanjivanju stresa kod djeteta. Prije djetetovog polaska u vrtić roditelji se pozivaju na sastanak, dolaze na individualne razgovore i upoznavanja, izrađuju se pismeni materijali putem kojih se roditelju predstavlja vrtić i ukazuje na probleme koje djeca imaju u periodu prilagođavanja. Roditeljima se savjetuje i s njima se dogovara postepenost odvajanja od djeteta.
Razgovori s roditeljima trebaju imati edukativni karakter. Važno je roditelje uputiti na karakteristike separacijskog straha kod djece i njihova moguća ponašanja u situaciji kada se odvajaju od osoba kojoj su emocionalno privržena. Većina roditelja ne očekuje stres kod svog djeteta. Dapače, očekuju od njega pozitivne reakcije na vrtić, naročito u odnosu na drugu djecu ("On/ona jako voli biti s djecom"). Kada se ne ispune njihova očekivanja (jer je dijete reagiralo plačem, agresijom, povlačenjem i sl.) kod roditelja se javlja nepovjerenje (prema vrtiću, odgajateljima i sl.), osjećaj nesigurnosti (u sebe kao roditelja, u novonastalu situaciju i sl.) i neke druge emocije. S obzirom na intuitivnu sposobnost djeteta da reagira na osjećaje skrbnika i da ih uglavnom kopira u svojim ponašanjima, za očekivati je otežan proces prilagodbe, sporo građenje povjerenja prema odgajateljima i drugim osobama, nesigurnost (naročito u roditelje), a sve kao posljedica intenzivnog straha. Iz navedenih razloga dio razgovora s roditeljima, koji se odnosi na ponašanja djece u procesu prilagodbe, treba "razraditi", vrlo precizno i detaljno (verbalno/razgovorom i/ili pisanim materijalima na "kutiću za roditelje", letkom, vodičem za roditelje, raznim brošurama i sl.). Potrebno je napraviti i detaljan/precizan plan prilagodbe za svako pojedino dijete i inzistirati na njegovom provođenju. Prvi dan djetetovog boravka planira se u trajanju od najmanje 1 sata. Inzistira se na zajedničkom boravku roditelja i djeteta u grupi. Zadatak roditelja je da bude model svom djetetu (upoznaje i koristi prostor, koristi igračke, komunicira s djecom i odgajateljima, uključuje se u aktivnosti i sl.). Za većinu roditelja to je zahtjevan zadatak koji traži određene vještine i kojeg teško realiziraju bez pomoći profesionalca (odgajatelja, članova stručnog tima). Drugi dan programa prilagodbe vrlo je sličan prvom. Međutim, tada će se desiti prvo, kraće odvajanje djeteta od roditelja (u trajanju od 15 minuta). Članovi stručnog tima savjetovali su roditeljima postupke ostavljanja djeteta u vrtiću, pri čemu se od roditelja traži:
a) da djetetu definira, u terminima koje ono razumije, količina vremena koju će provesti samo
b) da mu naglasi potpuna vjerojatnost roditeljevog povratka ("kad to obavim vratit ću se po tebe")
c) da mu osvijesti odgajatelja kao osobu koja će se brinuti o njemu u intervalu u kojem nema roditelja ("teta će te čuvati dok se ja ne vratim")
d) da mu definira aktivnosti u koje se može uključiti za vrijeme boravka u vrtiću ("ti se igraj s ... dok se ja ne vratim po tebe")
e) da opraštanje s djetetom bude kratko
f) pri povratku po dijete roditelji se ne zadržavaju dugo u sobi (kako ne bi predstavljali uznemiravajući faktor za ostalu djecu). Sa svojim djetetom može se, prema želji i potrebi, zadržati/poigrati na hodniku.
Na osnovi djetetovih reakcija uslijed separacije roditelj će, zajedno s odgajateljima, planirati slijedeći dan prilagodbe (vremenski interval). Važno je naglasiti kako je redovit dolazak djeteta u vrtić tijekom prilagodbe olakšavajući faktor. Svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji (dolazi u vrtić - roditelj odlazi - boravi u vrtiću - nakon određenog vremena roditelj dolazi). Na toj osnovi dijete gradi povjerenje u roditelja, odnosno stječe sigurnost u roditelja koji će doći po njega i odvesti ga iz vrtića u sigurno okružje doma.Optimalno vrijeme djetetovog boravka u vrtiću u periodu prilagodbe, ovisno o njegovim reakcijama, određuju timski roditelji i odgajatelji. Na osnovi tzv. lista za praćenje adaptacije prati se i bilježi djetetovo ponašanje. Potrebno je istaknuti specifičan, svakom pojedincu prilagođen, interval samostalnog boravka u vrtiću. Taj interval je varijabilan i ovisi o stupnju stresnosti kojeg separacija od roditelja izaziva kod djece. S obzirom da se roditelji teško nose s "negativnim" emocijama svog djeteta važno je pravovremeno terapeutski djelovati, kako ne bi došlo do kumulacije stresa. Tu bi ulogu mogli preuzeti članovi stručnog tima (razgovor, debreefing, terapeutske grupe i sl.).
Korisno je roditeljima dati šansu da međusobno, u manjim grupama, upoznaju vrtić. Smisao takvih grupa prvenstveno je suportivan (podjela iskustava), ali i informativan (roditelji se međusobno upoznaju, detaljno se upoznaju sa specifičnostima života u vrtiću: ritam dana, krevetići, zdjelice, posteljina, garderobe, sanitarije, kuhinja itd.).
|
|
|
|