Wukovarka
|
19 dugih godina, dugih godina tuge, pitanja, mržnje i inata 
Da, ja sam ta koja mrzi i prezire tu 91 godinu.
Svake godine prolazimo kroz taj gnjev i tugu u koloni sjećanja ili van nje. Tužna sam jer ni ove godine neću sudjelovati u odavanju počasti svom ocu i njegovim suborcima. Ali moje misli i srce bit će tamo, odkoračati svaki korak, udahnuti svaki udisaj ulicama grada, mog grada.
18 godina sam živjela u nadanju...praznom nadanju da je on ipak tamo negdje...živ i da će svaki tren doći na moja vrata.
18 godina sam živjela u mržnji jer sam izgubila svoj dom, prijatelje, grad....tatu, bratića, stričeve...i danas mrzim samu sebe jer mrzim, a da ni ne znam koga.
Ne samo Vukovar....patila je cijela Hrvatska jer izgubili smo puno...i previše.
Ali oprostila sam! Oprostila sam i njima i nama, jer bili smo pijuni velikih igrača.
Oprostila sam ne zbog sebe, već zbog njega, moga oca, jer vjerujem da ne bi želio da život provedem u mržnji, niti želim to prenositi na svoju djecu, ne moraju nositi u sebi bol koju ja nosim.
Preveliku bol, bol koja me razdire 19 godina.
Oprostimo, zapalimo svijeću i pomolimo se za naše drage koji su prije 19 godina otišli...a da se nisu stigli ni oprostiti od nas.
|
Odštampaj
