Dijete s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti može imati teškoće u odnosima s članovima obitelji. Često se događa da su roditelji već «sve» metode isprobali, osjećaju se neuspješnima i umornima.

Čak i u najbrižnijim obiteljima s hiperaktivnim djetetom, međusobni odnosi često su opterećeni napetošću. Jedan od primarnih problema u odnosu roditelj-hiperaktivno dijete je sukob vezan uz neposluh koji može biti posljedica nepažnje ali i roditeljskog nerazumijevanja.

Uz komunikacijske probleme, hiperaktivno dijete često razvija osjećaj nepravde tj. osjećaj da ga se tretira po pravilima koja vidi kao nepravedna te prekomjerno ograničavajuća zbog nakupljenog stresa, srdžbe i osjećaja bespomoćnosti. Roditelji često na djetetovo ponašanje reagiraju ljutito i neprimjereno, što za posljedicu ima još veći prkos djeteta koji rezultira sve strožim roditeljskim komentarima, odbacivanjem, kaznama. Stvara se zatvoreni krug koji se rezultira neprekidnim svađama, borbama ili nagovaranjem i "podmićivanjem" djeteta.

Stalno pričanje, buka, uništavanje stvari u kući, skakanje, česti pozivi u školu, bilo zbog neprimjerenog ponašanja ili zbog loših ocjena vrlo su česti scenarij obitelji u kojoj odrasta hiperaktivno dijete. Ponekad su i sami roditelji odbačeni od strane svoje šire obitelji ili prijatelja, jer je ponašanje njihova djeteta dovelo do toga da ih se ne poziva na razna društvena okupljanja i događaje.

Mnogi roditelji hiperaktivnog djeteta imaju kronični osjećaj nesposobnosti, nesigurnosti i stresa, uz osjećaj beznađa i bespomoćnosti koji dominira u odnosu s djetetom. Roditelji koji ne znaju o kakvom se poremećaju radi skloni su ponašanje djeteta proglasiti zločestim ili neposlušnim, nazvati ga napadom na njihov autoritet, inatom i sl. i onda reagiraju iz takvog stava neprimjerenim metodama kao što je vikanje, vrijeđanje ili batine.

 

PROČITAJTE JOŠ: Spavanje i pamćenje

S druge strane, neki roditelji djetetovo ponašanje procjenjuju kroz vlastitu krivnju, kao nešto za što su isključivo oni odgovorni pa se počinju osjećati loše, ponekad pretjerano popuštaju djetetu i ne postavljaju granice.

Problem krivnje i odgovornosti kao i sam poremećaj vrlo često su izvor sukoba ne samo između roditelja i djeteta nego i između roditelja.

Znakovi da postoje ozbiljni problemi u obiteljskim odnosima mogu biti:

• stalni sukobi u obitelj
• izbjegavanje druženja i okupljanja zbog nelagode
• roditeljske prepirke oko provođenja discipline
• roditelji provode sate i sate radeći zadaće sa hiperaktivnim djetetom ostavljajući malo vremena za sebe i druge u obitelji
• sukobi i prepirke za vrijeme objeda
• stalne rasprave između roditelja i djece radi obaveza i kućnih zadataka
• napetost zbog problema u učenju i ponašanju

 

roditelji sve češće osjećaju:

• frustraciju
• beznađe
• usamljenost
• ljutnju
• krivnju
• strah za svoje dijete
• bespomoćnost
• razočaranje
• tugu i depresiju

KAKO RODITELJI MOGU POMOĆI?

Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promijeniti "preko noći". Neka ponašanja je usvajalo i izgrađivalo godinama. Potrebno je vrijeme da bi se opažale promjene i nerealno je očekivati brze pomake. Vrlo često se događa da djeca u početku pružaju veliki otpor promjenama, novim pravilima te se događa da broj nepoželjnih ponašanja poraste. Međutim uz ustrajnost i dosljednost roditelja, ponašanje djeteta će se mijenjati u pozitivnom smjeru, a roditelji će imati realnija očekivanja. Da bi to postigli, roditeljima mogu pomoći sljedeći savjeti.

   1. Postavite si pitanje “Što želim vidjeti kod djeteta umjesto sadašnjeg ponašanja?” (npr. da ne tuče mlađu sestru.). Zatim strpljivo podučavajte dijete takvom ponašanju.

   2. Hiperaktivna djeca najčešće ne reagiraju na kaznu na uobičajen način te često ono što roditelj smatra kaznom, za dijete je nagrada. (npr. majka prekida rad u kuhinji i dolazi vikati, čime je posvetila djetetu pažnju) Zato je vrlo bitno da pratite učinak odabranog ponašanja i procijenite je li nešto kazna ili nagrada za dijete.

   3. Ignorirajte kad god je moguće djetetovo neadekvatno ponašanje, ali zaista budite sigurni da takvim ponašanjem neće doći do fizičkog ugrožavanja djeteta (npr. ne obazirite se ako dijete pleše po sobi ili skače po svom krevetu…).

   4. Budite svjesni vlastitog ponašanja jer djeca uče imitirajući ponašanje odraslih. Roditelj koji ne želi da mu dijete viče, a istovremeno on viče na dijete, neće postići željeni efekt.

   5. Dijete uči iz svakog vašeg pokreta i svake vaše riječi. Zato je važno:

• da vaše upute djetetu uvijek budu jasne, jednostavne i razumljive kako bi iz njih moglo zaključiti što od njega očekujete. Ako već imate dobra iskustva s nekim uputama i riječima koristite ih i dalje i nemojte ih mijenjati.
• budite jasni i određeni tako da dodatno ne zbunjujete dijete. Vaše riječi, "prekini" ili "budi dobar" mogu dijete zbuniti, jer ne zna što pod tim mislite i što zapravo želite.

 

PROČITAJTE JOŠ: Mali buntovnici su uspješniji

 

Osim toga:

Razvijajte samopoštovanje kod djeteta.

Hiperaktivno dijete sumnja u svoje sposobnosti. To ga često sputava u postizanju uspjeha, prepoznavanju i prihvaćanju onih aktivnosti u kojima je dobro i uspješno. Takav stav nije začuđujući jer radi dotadašnjih iskustava i različitosti od druge djece, hiperaktivno dijete često razvija nisko samopoštovanje te ima negativno mišljenje o sebi. Pohvalama i primjećivanjem djetetovih osobina, ponašanja i postignuća povećat ćete njegovo samopoštovanje (npr. "Stvarno mi se sviđa kako si na ovom crtežu nacrtao/la sunce" ili "Vidiš kako dobro možeš pospremiti svoje igračke").

Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidivost.

Pažljivo isplanirani dan školskih obaveza, slobodnih aktivnosti i kućnih obaveza imaju pozitivan utjecaj na hiperaktivno dijete. Unaprijed određena rutina stvara podlogu za usvajanje navika učenja. Stoga osigurajte mjesto učenja uz minimalne ometajuće faktore (radni stol ili kutak u prostoriji u kojoj neće biti ometano). Postepeno mu prepuštajte odgovornost za njegove obaveze.

Pružite mu mogućnost da sudjeluje u obiteljskim poslovima.

Dopustite mu da sudjeluju u kućnim obavezama. Odaberite one aktivnosti koje mu dobro idu i koje brzo može naučiti. Aktivnosti trebaju imati svrhu jer dijete ima potrebu da njegov uloženi trud bude cijenjen. Dajte djetetu one poslove u kojima je prisutna i fizička aktivnost npr. iznošenje smeća ili raspremanje stola.

Jasno komunicirajte s djetetom.

Dijete koje je nepažljivo/impulzivno ima potrebu za što jasnijom komunikacijom. Neka upute budu jednostavne, sažete i konzistentne. Najučinkovitije su pozitivne upute, ali odlučne: "Molim te, pospremi svoju odjeću s poda i stavi je u košaru s prljavom odjećom". Agresivna komunikacija i negativno formulirane upute poput «Ti nikad ne slušaš – znaš li napraviti posao koji sam ti zadao?» impliciraju da je dijete nesposobno i nemaju učinka.

 

PROČITAJTE JOŠ: Tko je hiperaktivno dijete?

Roditelj koji koristi obrazac odlučne komunikacije, siguran je u svoja vjerovanja i znat će izraziti svoje ideje, potrebe i želje na jasan i direktan način koji poštuje tuđa prava i osjećaje. Takav roditelj osigurava potrebnu strukturu svojoj obitelji time što je direktan, pravedan u pravilima i očekivanjima od svog djeteta. Također, on je sposoban nametnuti pravila i standarde na način koji dopušta djetetu razmišljati i djelovati neovisno uz preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje. Dakle, važno je da roditelj bude jasan u svezi posljedica, a odgovornost za promjenu leži na djetetu.

Jasnoću u komunikaciji možemo postići na razne načine. Ovdje su neki primjeri:

• ostvarite kontakt očima
• držite ruke nježno na ramenima dok mu objašnjavate što želite da učini ako odbija uspostaviti kontakt
• kažite što mislite, i mislite ono što govorite
• navedite razlog zbog kojih želite da dijete nešto učini
• govorite jasno i razgovijetno
• budite smireni i odlučni
• izbjegavajte prigovaranje, vikanje, raspravljanje, moljenje može pomoći ako zatražite od djeteta da ponovi što treba učiniti ako ste previše ljutiti/uzbuđeni, otiđite i uzmite si pet minuta, pa se vratite razgovarati

Imajte realistična očekivanja.

Usmjerite se na nekoliko obrazaca ponašanja djeteta za koje smatrate da su neprimjerena (npr. uništava stvari, ozljeđuje vršnjake, puno viče, ne želi pisati domaću zadaću…) i u tome budite ustrajni. Razmislite koje djetetovo ponašanje najvjerojatnije dugoročno ima neugodne posljedice za njega. Ne odabirite ona ponašanja koja vas osobno smetaju npr. ako ne pojede svu hranu koju ste mu stavili u tanjur, ako mu je odjeća više prljava nego kod druge djece, ako nenamjerno nešto razbije.

Prenaglašavajući «male» probleme stvorit ćete nepotrebnu nelagodu i napetost. U situacijama promjene ponašanja možete jednostavno opisati poželjno ponašanje. Opišite s nekoliko primjera koji opisuju ponašanje koje se očekuje od djeteta. Očekivanja mogu varirati s obzirom na dob djeteta kao i o njegovoj sposobnosti da shvati i prihvati ono što je rečeno.

Magični trenutak pohvale

U situacijama učenja poželjnog ponašanja važno je da roditelji budu pozitivno orijentirani, da prate, poučavaju i nagrađuju dijete.

Kako?

• Neka pohvala slijedi neposredno nakon poželjnog ponašanja (npr. "hvala ti što si mi ponio vrećicu").
• Pohvalu povežite s konkretnim ponašanjem. (npr. "Super mi je kako si pospremio igračke na policu.") Neka je pohvala konkretna i specifična.
• Pohvaljujte dijete smješkom, pogledom, riječima.
• Uz riječi pomilujte, zagrlite, poljubite dijete.
• Pohvalite dijete svaki put kada se primjereno ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.
• Koristite pohvale svaki put kada uočite ponašanje koje želite potaknuti.
• Pohvaljujte dijete pred drugima.

Hiperaktivno dijete može imati poteškoća u stvaranju prijateljstva

Mnoga djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti imaju poteškoća u uspostavljanju prijateljstva. Na njih se često gleda kao na nekoga tko je drugačiji. Tome je uzrok impulzivnost i kratkotrajna pažnja zbog kojih teže uče socijalna pravila i prepoznavanje socijalnih znakova i poruka. Svjesni su svoje izoliranosti i odbačenosti te nesposobnosti da zadrže prijatelje. Potrebna je dodatna pomoć odraslih (roditelja, nastavnika) da usvoje društveno prihvatljiva ponašanja.

Hiperaktivnom djetetu je izuzetno važno dati jasnu uputu. Npr. “Otiđi i stani pokraj grupe djece. Stoj tiho i neko vrijeme slušaj pažljivo o čemu pričaju. Kada si siguran da si razumio, razmisli što bi ti želio reći u vezi toga. Sačekaj prikladnu stanku i onda se uključi.”. Vrlo je bitno da pomoć bude pružena bez kritike, ugrožavanja djeteta i na pozitivan način.

• Jedan od načina je da omogućite djetetu da u kuću slobodno dovede prijatelje. Hiperaktivno dijete često ne zna kako, ne vjeruje u sebe, srami se pozvati prijatelja kući. Pomozite mu da ga nazove, razgovarajte s njegovim roditeljima. Vrlo je važno da svaka pomoć pa i ova bude pružena bez kritike (tj. bez izjava poput: "ništa nisi u stanju sam napraviti" ili "to su tvoji prijatelji a ne moji"), na podržavajući i pozitivan način. Pomozite mu isplanirati i strukturirati vrijeme koje će djeca provesti zajedno. Uz vašu pomoć ovakav kontakt može potaknuti prijateljstvo između vašeg djeteta i njegovog vršnjaka.
• Vježbajte socijalne vještine kod kuće. Odredit, u dogovoru s djetetom jedno ili dva društvena ponašanja koja želite pojačati. To može biti tiho pričanje, ne upadanje u riječ i sl. Također odredite sistem nagrađivanja za svako ponašanje kao i posljedice za njegovo nepoštivanje. Vježbajte s djetetom, glumite situacije, potaknite i ohrabrite ga kada upotrijebi novu vještinu s prijateljima. Opažajte dijete u igri i kada primjetite da je upotrijebilo novu vještinu, pohvalite ga ili nagradite.
• Učinite sve da dijete ne vidi primjer agresivnog ponašanja u kući. Obratite pažnju na vlastito ponašanje kao i ponašanje ukućana kako se ne bi dogodilo da nesvjesno budete primjer agresivnog ponašanja svom djetetu. Televizor je izvor ideja mogućih agresivnih ponašanja! Ukoliko ne možete izbjeći gledanje takvih scena, prokomentirajte ih s djetetom. Dogovorite pravila o tome koliko i kakav televizijski program djeca mogu gledati i budite dosljedni u tome (npr. najviše 1 – 1.5 sati dnevno, nema televizora u dječjoj sobi i sl).
• Potaknite dijete na druženje s djecom koja će mu biti pozitivan model za uspješne odnose s vršnjacima.
• Uključite dijete u slobodne aktivnosti po njegovom odabiru i sklonostima. Pokušajte mu predložiti one aktivnosti koje se odvijaju u malim grupama te su pod vodstvom odrasle osobe. Također je dobro odabrati aktivnosti koje uključuju što manje natjecanja. Ono izaziva povećano uzbuđenje što kod hiperaktivnog djeteta može povećati učestalost neorganiziranog ponašanja. Nedovoljno uspješno usvajanje novih aktivnosti također može utjecati na njegovo ionako nisko samopouzdanje.

 

Budite međusobno usklađeni u odgojnim stavovima i zahtjevima na dijete!