Nije lako biti roditelj i odgojiti odgovornu i zrelu, emocionalno stabilnu ličnost. To možete jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje.

Nije lako biti roditelj i odgojiti odgovornu i zrelu, emocionalno stabilnu ličnost. To možete jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje. Djeca koja nemaju takvu podršku ne znaju se nositi niti s kritikama izvan obitelji, teško podnose neuspjeh i teže kasnije u životu ostvaruju svoje potencijale u akademskom i poslovnom životu, sreću u obiteljskom.

Samopouzdano je ono dijete koje dobro misli o sebi i vjeruje u sebe.  Hoće li postati takvo uvelike ovisi o roditeljima i privrženosti koja se stvara od prvog dana rođenja.

Nije lako biti roditelj, za to nema recepta. Važno je pružiti djetetu toplinu i ljubav, sigurnost i oslonac, ali neki roditelji u tomu pretjeruju – štite svoje dijete, žele sve napraviti za njega, a ono nema samopouzdanja. Sasvim je sigurno da će mnogi reći da sve što rade u životu rade upravo za svoju djecu, brinu se za njih, pružaju im sve što sami nisu imali, pomažu im i vole ih. Ali kada pokušavaju činiti sve umjesto djeteta, roditelji djetetu šalju poruku da je ono loše i nesposobno zauzeti se za sebe. Zato treba dobro balansirati.

S jedne strane djecu treba poticati i dati im slobodu, učiti ih samostalnosti i odgovornosti, pustiti da sami nešto naprave pa i da pogriješe, naravno u skladu s dobi djeteta, jer tek kad samo uspije nešto učiniti osjećat će se vrijedno i uspješno, a zbog povjerenja koje mu roditelj pokazuje puštajući ga da nešto samo obavi osjećat će se voljeno i prihvaćeno, bez obzira je li postiglo uspjeh. Zbog toga je važno djetetu već i u najranijoj dobi dopustiti da samo odlučuje. Pustite ga da odabere voće koje će pojesti, ili boju štramplica koje će odjenuti. Samo prije toga sami sa sobom raščistite da ste spremni poštivati djetetovu odluku kad mu već nudite izbor.

S druge strane je važno dijete štititi te mu postaviti jasne granice kojih se treba dosljedno i ”nemilosrdno” držati.  Pogotovo je to važno u prvim godinama života, nakon čega odlaskom u vrtić i kasnije u školu sve veću važnost dobivaju vršnjaci i potom nastavnici. Naravno da i dalje trebaju roditeljsku ljubav i podršku. Ali, u prvim se godinama razvija privrženost roditelja s djetetom i stvaraju temelji na kojima će dijete poslije graditi svoje mišljenje o sebi i odnose s ostalim osobama u daljnjem životu. Budite djetetu na raspolaganju da s vama razgovara o svojim brigama i osjećajima, poštujte njegove osjećaje i razmišljanja, ali mu dajte i jasne smjernice. Pohvalite ga, izrazite ljubav, podršku, poštovanje – to mu može pomoći.

Roditelji često pokušavaju biti savršeni, pa i ponašaju se kao da jesu, dok djecu spremno kritiziraju. Uzimaju zdravo za gotovo kada dijete napravi nešto dobro, često niti ne primijete, a s druge strane, učini li nešto loše, onda su jako spremni špotati, vikati i kažnjavati. Kad je dijete malo, kazna nema smisla jer ono uopće ne može razumjeti značenje te kazne, pa se zato loše ponašanje preporuča ignorirati, a kako dijete raste tako ga je potrebno naučiti i objasniti mu zbog čega je neko ponašanje loše te mu ponuditi pozitivne alternative. Djetetu treba uvijek objasniti zašto je nešto dobro, a ono drugo nije i kakve će biti posljedice njegova ponašanja.

Da bi dijete o sebi izgradilo dobro mišljenje i postalo samopouzdano, treba ga pohvaliti za sitnice i naučiti ga da ima pravo na greške (jer svi griješimo), te ga naučiti kako se nositi s njima i kako ih ispraviti. Naučite dijete kako se nositi s neuspjehom. Nitko ne može učiniti sve dobro svaki puta. Djeca moraju naučiti da su neuspjesi izazovi koji će im pomoći da iz sebe izvuku najbolje. Također je važno dati im do znanja da se mogu osloniti na vas.

Kako je pažnja jak motivator, ona ponašanja koja potkrepljujemo svojom pažnjom će biti učestalija – tako što se više viče zbog lošeg ponašanja, što se više uzrujava, to će dijete više ustrajati na lošem ponašanju i eto začaranog kruga. Zato valja činiti upravo suprotno – lošem ponašanju ne treba pridavati pažnju, a dobro treba uvijek zapaziti, pa i onda kad su to naizgled sitnice, poput toga da lijepo pozdravi i poslušno obavi ono što smo rekli. Nagrada za to će biti pažnja roditelja i dobar osjećaj zbog pohvale.

U strci u kojoj živimo najveća je nagrada koju roditelj može dati djetetu njegovo vrijeme. Bez obzira u kojoj profesiji radili, nema osobe koja se barem četvrt sata dnevno ne može posvetiti jedino i samo svom mališanu, isključiti mobitel, otkazati kave s prijateljima, ugasiti televizor, prestati kuhati, peglati i usisavati te reći „ Ovo je moje vrijeme samo za tebe!“.  Dijete će tako shvatiti da je prihvaćeno i da je voljeno, da ima osobu kojoj se uvijek može obratiti. Kada u obitelji ima više djece, treba podijeliti vrijeme tako da oba roditelja svakom djetetu ponaosob posvete barem desetak minuta. Dijete mora znati da ima pravo na oba roditelja. Ako i radite cijeli dan, dok su vam djeca u vrtiću ili kod baka, vaše zajedničko vrijeme može biti kad ih uspavljujete ili kad vam se ujutro prije ustajanja došuljaju u krevet. A jedan dan vikenda bilo bi dobro proglasiti obiteljskim, kada se ide na izlete, u kino, kazalište ili provodi u nekim drugim zajedničkim aktivnostima.

Najviše što roditelji mogu pružiti djeci jest uživanje u društvu djece, a što je i ključ za poticanje dječjeg samopoštovanja. Djeca se osjećaju cijenjenom kad znaju da se njihovi roditelji žele družiti s njima zbog njih samih.

 

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba