Vjerojatno nema djeteta koje nije barem jednom dobilo lošu ocjenu ili lošiju od očekivane.

Vjerojatno nema djeteta koje nije barem jednom dobilo lošu ocjenu ili lošiju od očekivane. Neka djeca tome ne pridaju veliku pozornost, dok se neka djeca radi loše ocjene osjećaju neuspješno i krivo. No, važno je znati radi čega je došlo do loše ocjene, je li radi toga što dijete nije dovoljno učilo, ima li poteškoća u razumijevanju gradiva ili je posrijedi neki drugi razlog.

Loš školski uspjeh djeteta može značiti da dijete ima prosjek ocjena četiri, tri, dva pa sve do toga da dijete ponavlja razred. Zapravo, subjektivna procjena roditelja određuje (loš) školski uspjeh djeteta. Naime, svaki roditelj ima neki svoj kriterij po kojem on zaključuje koliko je njegovo dijete uspješno ili ne. Upravo s obzirom na vlastita očekivanja, roditelji i reagiraju na različite načine.

Neki kritiziraju dijete kad u školi dobije ocjenu dobar, no i kad dobije odličan komentiraju da je npr. test bilo lagan. U takvim obiteljima dijete raste s osjećajem da roditelji u njega nemaju povjerenja, kao i da nikad ne mogu dobiti priznanje i pohvalu za svoj uspjeh. Pretjerano kritični roditelji će se često sramiti zbog izgleda ili neuspjeha svog djeteta. Važnije im je što će na neuspjeh reći susjedi nego kako se dijete osjeća. Takvi roditelji možda nesvjesno žele da dijete slijedi njihov put, da slijedi njihove izbore kao potvrdu njihovog ega. Nažalost, takvi roditelji ne mogu uskladiti svoje ciljeve s djetetovim mogućnostima, opterećuju ga prevelikim očekivanjima i zahtjevima te stalno teže vanjskom efektu: dobroj ocjeni, uspjehu. Ako roditelji ne prihvaćaju i ne vrednuju dijete zbog njega kao osobe, nego ga vrednuju i procjenjuju kroz njegove uspjehe, odnosno koliko su u stanju njih kao roditelje učiniti sretnijima i zadovoljnijima, djeca mogu razviti depresiju, anoreksiju, stalnu anksioznost, psihosomatske smetnje.

Dobar roditelj prihvaća i potiče djetetovu individualnost, pomaže mu da razvije samopouzdanje i intrinzičnu motivaciju, šaljući mu bilo ponašanjem, bilo riječima poruke:

• vjerujem u tebe
• vjerujem ti
• znam da ti to možeš
• ja te slušam
• brinem se o tebi i za tebe
• jako si mi važan
• važno je truditi se

Načini na koje se ove poruke mogu iskazati su različiti. Ako su iskrene, sigurno će doprijeti do djeteta.

Roditelji trebaju usmjeriti djecu na ono za što imaju sklonosti i sposobnosti, za što su razvojno zreli i sposobni, a ne na ono što je roditeljsko očekivanje ili je iznad dječjih mogućnosti. Trebaju pokazati poštovanje i interes za ono što dijete radi čak i kad misle da je to nevažno. Dobar roditelj će motivirati i poticati dijete da se razvija postupno, a neće ga tjerati da bude savršeno.

Dobar roditelj će iskoristiti utjecaj da pozitivno motivira svoje dijete, te će zajedno s djetetom istraživati razne mogućnosti koje su pred djetetom. Pri tome će voditi računa o djetetovim razvojnim i emocionalnim potrebama i neće biti usmjeren na zadovoljenje vlastitih potreba kroz svoju djecu.

Ukoliko se roditelj i dijete nađu u situaciji da je dijete postiglo nešto slabiji uspjeh u školi ili da uspjeh u školi kontinuirano slabi, a uzrok tome roditelj ne nalazi u nekom stresnom događaju, smrtnom slučaju u obitelji, promjeni okoline i slično, možda je djetetu potrebna pomoć u organizaciji radnog okruženja, dnevnog rasporeda ili dijete ne koristi dobre tehnike učenja.

Najčešće se takav pad za jednu do dvije prosječne ocjene događa u petom razredu osnovne škole ili u prvom srednje, kada dijete mijenja učiteljicu i razredno odjeljenje te školu, a uz to u tim periodima dolazi i do razvojnih promjena (period adolescencije).

U takvim slučajevima jako je važna suradnja roditelja i djeteta, prihvaćajući, neokrivljavajući stav. Roditelj će trebati pomoći djetetu da ispravi loše ocjene te da ne dobije nove.

Evo nekoliko savjeta:

Radno okruženje

-dijete bi trebalo učiti i pisati zadaću u svojoj sobi, za svojim stolom. Ukoliko to nije moguće osigurati, bilo bi dobro da dok dijete uči ne bude upaljen televizor, radio ili računalo u prostoriji u kojoj se nalazi, da druge osobe ne ometaju dijete te da ono ima neki kutak za sebe, radnu površinu na kojoj može pisati i učiti. Važno je također da se isključi zvono na mobitelu jer stalno dobivanje poruka ili poziva ometa koncentraciju i prekida rad.

-ukoliko se ne može osigurati tišina u takvoj prostoriji, ponekad pomaže glazba koja „neutralizira“ druge ometajuće zvukove, poput razgovora drugih osoba.

-bilo bi dobro da je prostor ili dio prostorije gdje dijete uči uvijek isti te da dijete uvijek na istom mjestu drži svoje bilježnice, knjige, olovke i sl.

Dnevni raspored

-dijete i roditelji trebaju napraviti raspored za cijeli tjedan i to za svaki dan. Ukoliko dijete ide jedan tjedan u školu ujutro, a drugi popodne, tada su potrebna dva tjedna rasporeda.

-u raspored se upisuje od toga kada se dijete ustaje ujutro, doručkuje i sprema za školu, vrijeme kada je u školi, kada dolazi kući, ruča i odmara se, kada i koliko vremena uči te kada ide na spavanje.

-važno je u takav raspored uključiti i vrijeme kada se dijete igra, druži s drugom djecom, gleda televiziju ili je na računalu te vrijeme kada je na nekoj izvanškolskoj aktivnosti. Bilo bi dobro da vrijeme za odmor bude poslije vremena za učenje.

-važne su i pauze za učenje. Npr. ako je vrijeme za učenje svaki dan od 16 do 18h onda i to vrijeme treba dodatno „razlomiti“ na dijelove npr. pisanje domaće zadaće pola sata, pauza 5 minuta, učenje jednog predmeta pola sata, pauza 10 minuta, učenje drugog predmeta pola sata, pauza 10 minuta itd....U vrijeme pauzi dijete može nazvati prijatelja, malo prošetati po stanu, pogledati nešto na televiziji, nešto popiti ili pojesti voćku.

-nakon samostalnog učenja, roditelj i dijete pregledavaju zadaću te roditelj može ispitati dijete na način na koji će pitati nastavnik ili kako će biti u testu.

Kako učiti

-kada se uči matematika, fizika, kemija i sl. predmeti potrebno je razumijevanje gradiva te vježbanje zadataka. Roditeljeva uloga je da djetetu pojasni gradivo ako ga dijete ne razumije, pomogne mu da uoči vlastite greške te i samo ispravi. Ispisivanje formula na zaseban papir ili bilježnicu obično koristi.

-ukoliko roditelj želi neko gradivo objasniti djejetu, bilo bi dobro da se prije nego počne posavjetuje s nastavnikom ili prouči knjigu i bilježnicu djeteta. Naime, neko gradivo se možda učilo na neki drugačiji način u vrijeme kada su roditelji išli u školu.

-kada se uči tekstualno, sadržajno gradivo, potrebno je u tekstu podcrtati najvažnije dijelove ili riječi, sažeti dijelove teksta u natuknice u bilježnicu koje poslije služe za podsjećanje. Ukoliko se radi o gradivu koje ima mnogo važnih dijelova, može se crtati „mentalna mapa“u kojoj se ucrtavaju glavni pojmovi koji se povezuju linijama na kojima je objašnjena veza među pojmovima. Kod učenja povijesti korisno je bilježiti „lentu vremena“ i označavati ju važnim događajima, pri učenju zemljopisa korisne su karte i mape i sl. Nadalje, kada se neko gradivo nauči, dobro ga je prepričati naglas. To je najbolja provjera da li je gradivo naučeno. Dijete može ponavljati gradivo samo sebi ili roditelju.

Pravila

-roditelj ne treba rješavati zadatke, zadaću, čitati lektiru i sl. umjesto djeteta jer na taj način mu šalje poruku da ne vjeruju u njegove sposobnosti, ali i da će netko drugi obaviti posao za njega.

-roditelj treba nagraditi dijete nakon uspješno odrađenog zadatka, naučenog gradiva. Nagrada može biti osmijeh, pohvala, slatkiš,...

-ukoliko dijete ne izvršava obveze, ne drži se rasporeda i sl. roditelj i dijete trebaju dogovoriti sankcije. One mogu biti uskraćivanje gledanja televizije, igranja na računalu ili s prijateljima i sl.

Ukoliko ovi savjeti ne pomogu te dijete i dalje ne postiže bolji uspjeh, možda dijete ima poteškoća u učenju. U tom slučaju važno je posavjetovati se s psihologom ili socijalnim pedagogom u školi, domu zdravlja ili obližnjem savjetovalištu.

I na kraju važno je zapamtiti da uspjeh djeteta u školi nije najvažniji u životu te da on ne treba predstavljati okosnicu djetetova života ili odnosa djeteta i roditelja. Ponekad se roditelji toliko uključe u školske obaveze djeteta da je sva njihova međusobna komunikacija kontinuirano vezana uz školu, zadaću, testove i učenje. Takvo okruženje stvara kod djece apatiju i nezadovoljstvo te frustraciju obje strane.

Roditelji se ne smiju prestati zabavljati s djecom, družiti i imati neke zajedničke aktivnosti bez obzira na školski uspjeh, jer upravo će na taj način odgojiti samopouzdano dijete koje će postizati bolji uspjeh.

Izvor: hrabritelefon.hr