Jedino razumijevanjem specifične prirode problema s pažnjom odrasla osoba – roditelj ili učitelj – može pomoći djetetu da ga prebrodi ili kompenzira nečim drugim.

Nepažljivo dijete može imati poteškoća s pronalaženjem riječi kojima će opisati određene stvari. Pitate li ga kakav mu je bio dan, sliježe ramenima. «Valjda dobar.», konačno kaže. Dok govori, neprestano mijenja temu. S njim je teško voditi konverzaciju jer skače s teme na temu.

Postoje razne «vrste» pažnje i tipovi poteškoća s pažnjom: naprimjer, tipovi motoričkih obrazaca pažnje i tipovi auditorne ili vizualne obrade. O pažnji također možemo razmišljati u relacijama reagiranja na podražaje – vizualne, auditorne, taktilne i olfaktorne. Djeca s poteškoćama pažnje u jednom području ponekad nemaju problema s koncentracijom kada djeluju u drugom području. Naprimjer, dijete može imati teškoća u izvršavanju radnji koje zahtijevaju mnogo pokreta u nizu ili povezivanje niza pokreta s nečim što vidi ili čuje (vještine motoričkog planiranja). Recimo da se od njega traži da prepiše neke rečenice s ploče; moglo bi imati velikih teškoća s koncentracijom. Nakon dvije minute počinje prtljati uokolo. Ili bi učiteljica kad pogleda prema njemu mogla vidjeti da zuri u strop. «Čime se ti to baviš?» pita. «Ne znam.», dijete sliježe ramenima.

S druge strane, ako je to isto dijete jako u mentalnom oslikavanju, vizualno–prostorne sposobnosti će mu pomoći da razumije matematičke koncepte količine. Kada se nađe pred složenim matematičkim zadatkom, može marljivo i tiho raditi 15 ili 20 minuta, doživljavajući jedino lagane poteškoće dok provjerava jesu li svi brojevi ispravno poredani. U jednom se području njegova pažnja brzo gubi. U drugom je njegova sposobnost da se usredotoči i obrati pažnju vrlo jaka. Ako je u sobi tiho i ono ne mora ništa «uraditi», isto bi dijete moglo biti prilično nadareno u sposobnosti da razumije što druga osoba govori i da o tome kreativno razmišlja.

Možda se pitate jesu li te razlike uistinu veoma značajne. «Samo želim da se kod mojeg djeteta poboljša pažnja.», žale se roditelji. «Jesu li razlozi koji su u osnovi njegovih problema uistinu tako važni?» Jesu važni. Jedino razumijevanjem specifične prirode problema s pažnjom odrasla osoba – roditelj ili učitelj – može pomoći djetetu da ga prebrodi ili kompenzira nečim drugim. Naprimjer, dijete koje ima poteškoća s obradom onoga što vidi može naučiti obrađivati više informacija kroz ono što čuje dok jača svoju sposobnost razumijevanja onoga što vidi. Ili dijete koje lako postaje rastreseno tijekom motoričkih zadataka, poput vezanja vezica na cipelama, može, kao što je ranije opisano, naučiti koristiti verbalne vještine, primjerice, da si govori tijekom obavljanja zadatka.

Svako dijete može imati drugačiji razlog ili razloge zbog kojih teško obraća pažnju. Poteškoća u planiranju ili nizanju radnji je najvažniji prinosnik poteškoćama s pažnjom. Dijete s takvom poteškoćom ne može činiti stvari na «autopilotu» kao druga djeca. Uobičajene radnje, poput pregledavanja školske torbe, kako bi provjerilo ima li knjige za domaću zadaću, zahtijevaju svjesni napor i zbog toga mogu biti zaboravljene.