Uspjela je u jednoj minuti shvatiti da će joj dijete umrijeti, ali i osjetiti potrebu pomoći drugoj djeci. Bilo je to nešto najjače što sam ikada doživio. Tada sam shvatio da nisam samo u braku s prekrasnom ženom, već i s nevjerojatnim ljudskim bićem

Kada je Carrie Young otkrila da njezino dijete neće imati mozak, donijela je krajnje nesebičnu i naizgled nerazumnu odluku. Odlučila je dijete nositi svih devet mjeseci i roditi ga, kako bi drugim bebama donirala potrebne organe. U 19. tjednu trudnoće otkrila je to, a zbog svoje odluke nije požalila, vjerujući da će na taj način zapravo pomoći drugima, kada sama sebi nije mogla. Osjećala je kako se beba rita i okreće u njezinu trbuhu. Osjećala je kako se beba budi i živi u njoj, iako će umrijeti čim se rodi.

Njezin suprug Royce napisao je emotivno pismo o njezinoj snazi i objavio ga na internetu, u znak zahvalnosti i divljenja za sve što je učinila.

“Sinoć, prije nego što sam napustio New Orleans, gledao sam svoju lijepu ženu kako mirno spava na kauču. Pogledao sam njen veliki trbuh i osjetio kako se naša kći pomiče unutra. Naša kći koja neće živjeti više od nekoliko dana. Bio sam ispunjen divljenjem prema ovoj nevjerojatnoj ženi. Budući da sam pisac, imam potrebu svoje emocije pretočiti u riječi i staviti na papir.

Počeo sam pisati i shvatio da svima moram reći kako je Kerry divna osoba. Upoznao sam dječaka po imenu Jarrius koji čeka na transplantaciju jetre, zbog čega sam se zapitao koliko ovih malih heroja čeka na donaciju organa. Nedostajala mi je Carrie, koja je ostala u bolnici, ali sam u mislima osjećao veliku zahvalnost u ime sve djece kojoj će naša kći pomoći.

PROČITAJTE JOŠ: Pismo mom djetetu kojeg više nema

Sjetio sam se trenutka kada su nam rekli da Eva "nije savršena", a onda 30 sekundi kasnije da nema mozga. Keri je pogledala liječnika i kroz suze postavila pitanje: "Ako je nosim do kraja trudnoće i rodim, možemo li donirati organe?". Liječnik je bio iznenađen njezinom hrabrošću i spremnošću na takav korak. Bio sam shrvan i u isto vrijeme prosvijetljen snagom njezine volje da mi dokaže da je superžena sa supermoći.

Uspjela je u jednoj minuti shvatiti da će joj dijete umrijeti, ali i osjetiti potrebu pomoći drugoj djeci. Bilo je to nešto najjače što sam ikada doživio. U naših osam godina braka i 15 godina veze, bilo je mnogo trenutaka u kojima sam bio ponosan na nju, sretan što je imam i apsolutno oduševljen svime što imamo. Ali tada sam shvatio da nisam samo u braku s divnom ženom, već i s nevjerojatnim ljudskim bićem, koje nikada, čak ni u najtežim trenucima, ne misli na sebe, već na druge.

Cijeli period je bio užasno težak i naporan. Gledajući je kako se raduje svaki put kad osjeti da se Eva pomaknula u njoj znajući da neće biti s nama dok odrastamo, slomilo mi je srce. Svi ti trenuci u kojima su je boljela leđa, noge oticale, povraćala je i borila se da rodi Evu i automatski je izgubila. Kako će izgledati postporođajno razdoblje? Hoće li imati snage i hoću li je znati utješiti? Mlijeko će joj početi curiti i neće imati bebu za dojenje. Neće imati dijete koje će joj dokazati da se devet mjeseci muke isplatilo.

Ali ipak je odlučila to iznijeti do kraja i izdržati. Učinila je to iz mnogo razloga. Prvi je bio da je željela donirati organe, ali ne sa željom da zvuči humano, već da svojom žrtvom pokaže da to uistinu jest. Osim toga, tješila nas je i razveseljavala pomisao da će Eva biti živa barem nekoliko dana, jer smo znali da ćemo je imati priliku barem nekoliko puta zagrliti, držati i poljubiti. A to je veliki dar, kojeg se nismo bili spremni odreći.

Pritom smo se vodili rečenicom koju smo vidjeli na majici dječaka kojeg sam ranije spomenuo. Pisalo je: "Potrebno je žrtvovati život da bi se netko spasio." Nisam mogao prestati razmišljati o tome. Ima jedna obitelj koja se nada da će se njihovom djetetu dogoditi čudo i spasiti ga, a mi smo svjesni da naša Eva to čudo može biti. Kako da ne budemo sretni zbog toga?

PROČITAJTE JOŠ: Od početka trudnoće pratio me osjećaj da nešto nije kako bi trebalo biti.

Polako se bliži termin poroda i sve nas je strah jer ćemo ići ususret djetetu koje ne možemo dovesti kući. Mnogi bi rekli da ne bi ništa mijenjali, u trenutku mirenja sa situacijom, ali ja to ne mogu reći. Ovo bih definitivno promijenio.

Želim da moja kći bude savršena.

Želim da ugasi svjećicu na prvoj rođendanskoj torti.

Želim je naučiti hodati.

Želim je gledati kako odrasta šaljući poruke dečkima.

Želim je ispratiti na maturu.

Želim sve ovo promijeniti.

Ali ne mogu. To je naša realnost.

Gledam njenu mamu kako spava i ne mogu a da ne pomislim koliko je jaka i hrabra. Ona je izvanredna osoba. Sve je u jednoj osobi, a ipak je ona moja žena. Nije da mi je trebala ovakva situacija da to vidim, ali je to bio poticaj da to kažem cijelom svijetu, koji mora znati. Kako voljeti nesebično, znajući da sve što činiš ima puno veću svrhu i smisao.

Ona je moj heroj, jer je odlučila roditi, znajući da naše dijete neće preživjeti.

Ali mnoga druga djeca hoće."

Izvor: Lolamagazin.com/CNN