Pojam „helikopter roditelji“ odnosi se na roditelje koji su sveprisutni, motaju se oko djece, ometaju njihovu igru, brane ih od svih poželjnih i nepoželjnih frustracija – ne ostavljaju ih same.

Pojam „helikopter roditelji“ odnosi se na roditelje koji su sveprisutni, motaju se oko djece, ometaju njihovu igru, brane ih od svih poželjnih i nepoželjnih frustracija – ne ostavljaju ih same.

 

Takav model odgoja je invaliditet djeteta. Djeca osjećaju sve što osjećaju i njihovi roditelji, a takve roditelje najčešće motiviraju pretjerane brige – tjeskobe. Dakle, kada je roditelj izvan sebe od tjeskobe, on je prenosi na dijete. Umjesto da bude tu kao starija i kompetentnija osoba koja dijete uči kako se nositi sa stresnim situacijama i životnim izazovima, on na dijete prenosi nemir – koji dijete u prvim danima ne može niti razumjeti niti preraditi. Ono, naravno, postaje prestrašeno i ne može adekvatno prepoznati i procesuirati svoje emocije.

 

Posljedice ovakvog roditeljstva

Ovakav model roditeljstva djetetu šalje poruku da roditelj ne vjeruje u njega. Logično, ako djetetu ne dopustimo da se samo nosi s nekom poteškoćom, poručujemo mu, htjeli to ili ne, da ne vjerujemo da je za to sposobno. To dovodi do niskog samopoštovanja i samopouzdanja. Osim toga, roditelj šalje poruku da je on (roditelj) sposoban i (između redaka) da je najbolje da dijete bude s njim, jer će mu i dalje “pomagati”. Takva pomoć uvijek je medvjeđa usluga jer je suočavanje s frustracijama neophodno za psihički rast i razvoj.

Ako dijete ne naučimo tolerirati frustraciju, ono će vrlo teško prolaziti kroz život. Vrlo je moguće da će već sutra pronaći partnera koji će obavljati funkciju koju je do sada obavljao roditelj, a onda će se osjećati ovisno o tom partneru, što je recept za nesretan brak.

 

PROČITAJTE JOŠ: Koji je vaš stil roditeljstva?

 

Također, na ovaj način promovira se nezdravi narcizam, jer roditelj nekritički udovoljava djetetovim željama i šalje mu poruku da ono sve to zaslužuje, što uglavnom dovodi do toga da dijete ne nauči odgađati zadovoljenje, ulagati napore u postizanje ciljeva, a ne osjeća zahvalnost kada nešto dobije (jer vjeruje da mu to pripada), ali se ljuti kada to ne dobije, ne razvija suosjećanje prema drugima – jer roditelj djeluje kao operativni dio djetetove osobnosti, a često vidi druge kao sredstvo za postizanje osobnih ciljeva, umjesto kao osobe.

 

Takvi roditelji nesvjesno vezuju svoju djecu za sebe i onemogućuju prirodno normalno odvajanje, individualizaciju i osamostaljivanje djece.

 

Gdje je prava mjera?

U posljednje vrijeme sa svih strana bombardirani su pogrešnim porukama o tome kako normalne razvojne frustracije onemogućuju djecu, pa se puno piše o tome da djeca trebaju spavati s roditeljima, da oni trebaju odlučivati u ime cijele obitelji. o tome kako će dan proteći... a prestravljeni roditelji ispunjavaju sve te želje kako ne bi frustrirali dijete i napravili problem. To dovodi do pogrešnog stava da dijete odlučuje o nečemu o čemu ne treba odlučivati, a ne odlučuje o onome o čemu bi trebalo.

 

PROČITAJTE JOŠ: Ljubav plus disciplina

 

Roditelji moraju svojoj djeci postaviti zdrave granice ako ih žele pripremiti za život! Moraju ih optimalno frustrirati, što se kaže psihološki! Odnosno, ne treba im ispunjavati svaku želju, a naravno, treba ih pustiti da pogriješe. Prava mjera je razumna procjena dobiti i gubitka. Dakle, ako je šteta od djetetove aktivnosti relativno mala, onda je iskustvo koje se iz nje može steći dragocjeno.

Da bi dijete postalo samostalna odrasla osoba, mora osjećati da smije pogriješiti, da smije odbiti, da smije neposlušati, a kada pogriješi, snositi posljedice za tu grešku, osjećati razočarenje, tugu zbog nekog neuspjeha, podnositi poraz, svoje nesavršenosti... To je sve nagovještaj budućeg života.

 

 

Izvor: Psihoterapijsketeme.rs