Ona djeca koju mi često nazivamo zločesta djeca, najčešće su zapravo samo jako nesretna djeca- nevoljena, ignorirana, zapuštena, odbačena, zlostavljana ili na neki način prikraćena.

Psiholozi su dugo godina raspravljali o tome da li su djeca urođeno dobra ili loša, da li na njihov razvoj ima veći utjecaj genetika ili okolina. Jedno je danas sigurno- neka djeca imaju poremećaje koji mijenjaju njihovo ponašanje i potrebna im je naša pomoć kako bi živjela kvalitetan život i ostvarila svoju ulogu u zajednici u kojoj žive. Ona djeca koju mi često nazivamo zločesta djeca, najčešće su zapravo samo jako nesretna djeca- nevoljena, ignorirana, zapuštena, odbačena, zlostavljana ili na neki način prikraćena.

Djeca s poremećajima u ponašanju ozbiljno narušavaju pravila društva u kojem žive i/ili nanose ozbiljne povrede drugim osobama. Često su to ona gore spomenuta jako nesretna djeca, koja od svoje obitelji uče da je agresija najbolje rješenje problema ili da je bolje pobjeći (npr. iz škole) nego se suočiti sa problemom.

Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje DSM-IV između ostalih poremećaja spominje se i poremećaj ophođenja koji prema dijagnostičkim kriterijima označava „opetovani ili trajni model ponašanja kojim su povrijeđena prava drugih ili važnije društvene norme ili pravila prikladna dobi, a ispoljava se postojanjem 3 ili više kriterija tijekom zadnjih 12 mjeseci:

• Agresija prema ljudima i životinjama (npr. fizička okrutnost prema ljudima ili životinjama, često iniciranje tuča...)
• Uništavanje imovine (npr. podmetanje požara s namjerom uzrokovanja ozbiljne štete, namjerno uništavanje tuđe imovine)
• Prijevara ili krađa (npr. provala u tuđu kuću ili automobil, često laganje kako bi se izbjegle obaveze...)
• Ozbiljno narušavanje pravila (npr. često markiranje iz škole i ostajanje vani dokasna bez obzira na roditeljske zabrane, prije dobi od 13 godina...)“

Ove smetnje ponašanja moraju uzrokovati klinički značajno oštećenje socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja kako bi dijete dobilo ovu dijagnozu. Osim ove kliničke definicije postoji još nekoliko definicija poremećaja u ponašanju, koje nam pomažu prepoznati dijete s ovom vrstom poremećaja, a među njima je i ova: „Poremećaji u ponašanju su složeni skup funkcioniranja i ponašanja djece i mladih koji u određenoj sredini i vremenu značajno odstupaju od normi te sredine, a predstavaljaju nevoljni odgovor na djelovanje činitelja rizika, kojima su djeca i mladi izloženi duže vrijeme, najprije kao obavijest okolini o prisutnosti i intenzitetu rizičnih uvjeta rasta i razvoja, a kasnije kao izraz usklađivanja svog funkcioniranja s takvim zadnim uvjetima“.

Roditeljstvo je najljepša, ali često i najteža uloga u životu. Ponekad se roditelj može jako truditi, no ako dijete ima biološku predispoziciju za poremećajima u ponašanju tada je svojim načinom odgoja moguće samo ublažiti postojeće teškoće, ali ne ih i potpuno ukloniti. Često  proces socijalizacije određujemo kao proces usvajanja vrijednosti, normi, načina komuniciranja neke društvene zajednice, a roditelj želi naučiti dijete kako da se socijalizira i prilagodi društvu u kojem živi te ga poučava nekim vrijednostima. Djeca s poremećajima u ponašanju najčešće malo cijene rad, samokontrolu i nedostaje im usmjerenost prema udaljenim ciljevima i budućnosti. Slobodno vrijeme ispunjeno im je  dosadom, rezignacijom, stihijom. Bitno je ipak reći da je mala vjerojatnost da bitne vrijednosti koje su im roditelji „usadili“ budu napuštene, ali način na koji pokazuju koliko su im te vrijednosti važne ili sredstva kojima ostvaruju svoj cilj najčešće nisu društveno prihvatljiv.

Kako djeca rastu i sazrijevaju učestalost izljeva bijesa treba se smanjivati u dobi od 5 do 6 godina. Kod djece koja i u kasnijoj dobi imaju česte izljeve bijesa otežana je prilagodba na zahtjeve koje donosi školsko razdoblje. Djeca s poremećajima u ponašanju pretjerano reagiraju na unutarnje (npr. kada su gladni postaju izrazito razdražljivi) ili vanjske čimbenike (npr. vrata koja se slučajno zalupe odmah udaraju nogom). Slaba samokontrola i teškoće u odupiranju poticajima iz okoline dovode do toga da takva djeca budu izolirana i odbacivana od strane svojih vršnjaka, a nerijetko i od strane obitelji i nastavnika.

U odnosu s drugom djecom dijete s poremećajima u ponašanju često reagira negativno, jer neosnovano pripisuje neprijateljstvo svojim prijateljima. Iz toga proizlazi da prijatelji već unaprijed počinju očekivati negativne užurbane reakcije, ispade bijesa i stvarno se počnu ponašati neprijateljski. Tada to postane začarani krug u kojem nijedna strana ne očekuje ništa pozitivno.

Kako bi se dijete s poremećajima u ponašanju naučilo uzimati u obzir osjećaje drugih i primjenjivati pravila ponašanja koja se od njega očekuju važno je stalno poticanje od strane okoline u pozitivnom smjeru. Ne možemo očekivati da će dijete samo shvatiti što se ne smije raditi, jer postoji problem i u pamćenju ranijih iskustava, tako da dijete može više puta ponavljati istu grešku bez osjećaja da čini nešto pogrešno. Naravno da se uz naše podsjećanje ili uz učenje uzročno-posljedične veze smanjuje vjerojatnost da će se isto neprimjereno ponašanje ponoviti.

Ako očekujemo pozitivnu promjenu kod djeteta s poremećajima u ponašanju, moramo si odgovoriti na pitanje „Možemo li nekoga potaknuti na pozitivnu promjenu prigovaranjem, vrijeđanjem, omalovažavanjem, zanemarivanjem, ucjenjivanjem, zastrašivanjem, kažnjavanjem?“ te birati ponašanja koja su suprotna od ovih.


Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije