Običaj koji vlada u nekim zapadnim zemljama da djeca spavaju sama, odvojena od roditelja pa čak i drugoj sobi prije 1. rođendana, zapravo je štetan, govore rezultati novog istraživanja.

Nikad nisam bila zagovornik metode uspavljivanja ‘pusti ga da plače’ dok se samo ne smiri i ne zaspe u svom krevetiću. To mi se oduvijek činila pomalo spartanska metoda. No, s druge strane, nisam bila ni pobornik metode zajedničkog spavanja u krevetu prvih par mjeseci nakon rođenja djeteta. Spavanje u kinderbetu odmah pored mog kreveta bila mi je nekako najsigurnija opcija.

 

Međutim, pedijatri preporučuju da bebe spavaju s majkama barem tri godine, radi optimalnog razvoja mozga jer bebe koje spavaju u svom krevetiću imaju manji mozak i manje su privržene. Naime, bebe kao i svi sisavci imaju urođenu želju da budu u stalnom kontaktu sa svojim skrbnicima kako bi preživjele.

 

MNOGI ODVAJAJU DJECU DA SI OLAKŠAJU SAN

 

No, većina roditelja mora držati korak s brzim tempom života i ne žele dopustiti da im djeca usporavaju taj ritam. Potrebno im je neprekinutih 7 ili 8 sati spavanja kako bi mogli funkcionirati i raditi sutradan ujutro. Zato ih neki stavljaju u kinderbet u drugoj sobi, tako da ih ne probudi svaki mali zvuk koji bebe stvaraju.

 

Iako stručnjaci upozoravaju da će rutinu spavanja biti jako teško uspostaviti prvih nekoliko tjedana, ako ne reagirate na svaki njihov zvuk, na kraju će bebe odustati i spavati cijelu noći sa svega 2 mjeseca. Međutim, je li to zbilja tako dobro za razvoj bebe?

Doktorica Nils Bergman, stručnjakinja za perinatalnu neuroznanost i utemeljiteljica pokreta Kangaroo Mother Care, kaže kako je odvajanje od majke cijelu noć iznimno stresno za bebe i malu djecu i zaustavlja razvoj mozga.

 

PROČITAJTE JOŠ: Uzrok lošeg dječjeg sna

 

STRES I NEDOSTATAK SNA OŠTEĆUJU RAZVOJ MOZGA

Bergman je pratila 16 dojenčadi dok su spavali na majčinim prsima i dok su spavali u svom krevetu pored majčinog. Njihova brzina otkucaja srca i nepravilno disanje otkrili su tri puta višu razinu stresa kad su spavali sami.

Stres može biti prilično težak, ali ako je majka uvijek prisutna za utjehu i smirivanje, nema štete za mozak djeteta. To se naziva podnošljiv stres.

 

STRES JE VEĆI ČAK I KAD JE BEBA U KREVETIĆU PORED

No, postoji i toksični stres. Visoke razine hormona stresa dulje vrijeme štetne su za neurone koji su potrebni za funcioniranje mozga. Naša tijela pod stresom ispuštaju hormon kortizol, a neuroni brže odumiru što narušava i ometa razvoj dječjeg mozga. Uz dugotrajni stres nakon rođenja, mozak je mjerljivo manji godinu dana kasnije. Jedina razlika između toksičnog i podnošljivog stresa je odsutnost ili prisutnost majke ili oca.

Kada su bebe odvojene od majke tijekom dužeg vremenskog razdoblja, tumače ga kao izvanredno stanje, kaže Bergman. Njihova brzina otkucaja srca i krvni tlak se povećavaju i oni mašu rukama i nogama te plaču kako bi privukli majčinu pažnju. To oduzima puno energije koju beba treba koristiti za rast.

Djeca koja su odvojena samo jedan metar od majke, u svome krevetiću, pokazala su dvostruko višu razinu kortizola. Hormoni stresa uzrokuju trošenje energije tijekom vremena, oštećujući tako stanice i organe.

 

MANJA PRIVRŽENOST I LOŠIJE SOCIJALNE VJEŠTINE

Čak i nakon što su djeca plakala, naglo se smirila i izgledaju kao da spavaju tijekom noći, zapravo nemaju miran san, što je neophodno za razvoj mozga.

 

”Ako bebine potrebe ne budu  brzo zadovoljene, dijete može ići u štedljivu obranu koja smanjuje otkucaje srca i temperaturu za produženi opstanak”, piše Bergmanova suradnica Jill Bergman za članak objavljenu u  članku lista Psychology Today. Ovo stanje zamrzavanja može izgledati kao da beba spava, no nedavna istraživanja neurotičnosti pokazala su da je to bebin obrambeni mehanizam od stresa i tuge.

 

”No još je gore što se beba osjeća napušteno i osjeća da mora naučiti braniti se. Mozak bebe se prilagođava kako bi se nosio s ‘opasnim svijetom, gdje me nitko ne voli’. Ono pamti da njegove potrebe nisu zadovoljene”, kaže Bergman.

 

PROČITAJTE JOŠ: Jesu li noćna buđenja važna za razvoj bebe!?

 

MOŽE UTJECATI NA RAZVOJ ANKSIOZNOST U ODRASLOJ DOBI

Dopuštanje djeci da plaču u krevetiću oštećuje neuronske međusobne veze ili sinapse i čini ih manje inteligentnima, manje zdravima, tjeskobnijima, nekooperativnima i otuđenijima kasnije u životu. Roditelji koji su odmah prisustvovali svakoj potrebi beba i male djece, osjećala su kasnije veće samopouzdanje.

Također je ukazala na studiju štakora s više i manje brižnim majkama. “Postoji kritično razdoblje za uključivanje gena koji kontroliraju anksioznost za ostatak života. Ako tijekom prvih 10 dana života imate manje brižnu majku štakoricu koja se brine za svoje mladunče (ekvivalent je to prvih 6 mjeseci života u čovjeku), gen se nikada ne uključi i štakor postaje zabrinut prema novim situacijama za ostatak života , osim ako se ne primjenjuju lijekovi radi ublažavanja anksioznosti”.

 

Izvor:super1.net.hr