OMG! I meni je ta "sjajna" ideja pala na pamet dva puta u zivotu... prvi put sam imala samo jedno dijete... mislila sam isto kao i ti, em je bebac bio 3 mjeseca star... trajalo je oko 3 mjeseca, od 7 u jutro do 16 po podne. Naime moj sin je postao super ljubomoran na to dijete, postao je jako privrzen meni do te mjere da nisam izdrzala pritisak, plac i ljubomoru svaki put kada sam trebala presvuci to dijete ili ga nahraniti.
Drugi put... imala sam troje djece, najmladje oko godinu dana staro, beba je imala oko 6 mjeseci koju sam cuvala od 8 u jutro do oko 15 sati... To je trajalo isto tako tri mjeseca. Moje najmladje dijete je postalo ljubomorno, starija djeca su me non stop ispitivala kada ce ta beba ici kuci, beba je imala probleme sa probavom, pa je non-stop plakala, onda bi i moje najmladje pocelo plakati skupa s tom bebom... i na koncu konca sam ja pocela vristati na sve oko sebe, posebno ni krivog ni duznog muza, plakala sam od nemoci zadovoljavanja sve djece i njihovih potreba...
Muz mi je rekao da moram prestati to raditi sebi samoj, i djeci pa i tom djetetu koje mi je uruceno u najvecem povjerenju. Neke mame mogu se 100% dati tudjoj djeci, a eto ja sam otkrila da ne mogu i da ne spadam u tu kategoriju. Nakon toga mi niti na pamet nije palo predloziti cak ni frendici da cu joj pricuvati dijete... jer, svako strano dijete u kuci dovodi moju djecu u natjecateljski duh za moju paznju. Nemoguce je zabavljati svoju djecu, brinuti se o potrebama drugog djeteta, spremati u kuci, kuhati i ts. Svoju djecu mozemo posjesti da gledaju crtic kada nam je potrebna minuta mira, no tudje dijete to ne razumije, dakle hoce paznju.
Stoga, evo, barem si ovom prilikom dobila "PROTIV' glas za svoj upit, i to iz prve ruke (dva puta), eto, razmisli pa odluci.