Autor:
Zlatko Bukvić
Vjerujem da velika većina nas zna za djecu s teškoćama u razvoju. Neki čitatelji i sami imaju takvu djecu ili poznaju one koje imaju člana obitelji ili rođaka s razvojnim teškoćama i posebnim potrebama. Kad se govori o posebnim potrebama, mnogi od roditelja, ali i stručnjaka, imaju negativan stav prema tom izrazu, uz obrazloženje da svi imamo jednake potrebe.
Naravno, svi imamo potrebu za pripadanjem tj. da volimo i da nas vole, imamo fiziološke potrebe, potrebu za sigurnošću itd. Naše su potrebe naša motivacija. Pokreću nas na određene akcije,odnosno oblike ponašanja, kojima svoje potrebe zadovoljavamo. No, kada se govori o posebnim potrebama djece s razvojnim teškoćama, uglavnom se misli na odgojno obrazovne potrebe.
Osim djece s razvojnim teškoćama, u našoj blizini ima djece s kroničnim oboljenjima koja isto tako imaju posebne potrebe. Takav primjer je dijete koje od najranije dobi boluje od šećerne bolesti i kojemu je potrebna primjerena dijetetska prehranom i terapija lijekovima. Dijete i osobe s motoričkim oboljenjima, koje se ne mogu samostalno pokretati i služiti dijelovima tijela, trebaju različita pomagala; kolica, držače, proteze, lift i sl. Posebna potreba je usitnjena hrana i prehrana preko sondi za djecu i osobe s teškoćama gutanja i oboljenjima gornjeg probavnog sustava.
Dugačak je niz potreba koje možemo svrstati u kategoriju posebnih, a ne odnose se samo na djecu s teškoćama u razvoju, već na svu ostalu djecu i odrasle koji zbog psihičkih i fizičkih stanja trebaju privremenu ili trajnu prilagodbu sredstava, okoline i pomagala za optimalan način funkcioniranja u društvenoj sredini.
Istraživanja, koja se bave obiteljima djece s razvojnim teškoćama, pokazuju da su neprimjereno ponašanje djeteta i njegove reakcije najčešći uzrok stresa roditelja, a ne sam poremećaj ili teškoća. Povišenom stresu izloženi su i roditelji već prije spomenute djece s kroničnim oboljenjima, ali i ostali članovi obitelji koji sudjeluju u skrbi za svog člana.
Kao izvori stresa za obitelj spominju se i aktivnosti hranjenja i nadzora, pospremanja za djetetom, uspavljivanje i slično. Jedno od problemskih ponašanja djeteta koje vas može uznemiriti je agresivnost prema sebi i drugima. Dijete ponekad grize sebe ili druge, čupa za kosu, gura, baca se po podu, razbacuje stvari, ne želi se samo obući, iako zna i može, ne sluša, uvijek protestira i odbija vas, pljuje, mokri u krevet, zadržava stolicu dulje vrijeme, povraća hranu.
Trebali bismo obratiti pažnju i na to kad dijete jede samo određenu vrstu hrane, ima predmet koji uvijek nosi sa sobom, ne gleda vas, kad vam se čini da je gluho, kad stalno je u pokretu, kad se igra i radi stvari uvijek na isti način kojemu ne nalazite smisla, kad je predugo zaokupljeno određenom temom, nema potrebu razgovarati s vama ili nije razvilo govor.
Sve ove oblike ponašanja pronalazimo kod djece s razvojnim teškoćama (mentalna retardacija, autizam, poremećaj senzoričke integracije, ADHD, cerebralna paraliza, Down sy i dr.) kao i kod većine djece s kroničnim i malignim oboljenjima koja su često i mnogo vremena u bolnicama.
Ovaj me tekst nećemu poućio pa stoga sam odlućila da ga prenesem.
< Poruku je uredio cvrčak -- 19.5.2011 14:56:33 >
