Prije nego kažem na što točno mislim, moram ispričati što me potaklo na ovu temu.
Naime, Lukini kršteni kumovi su ljudi s kojima smo nekako izgubili kontakt i mnogo toga što smo imali zajedničko dolaskom djece se promijenilo. No, kako to već biva, odlučila sam za ove praznike bit veći čovjek od njih, pa kad već oni nisu bili u stanju doć i posjetit kumče, odveli smo mi njega k njima. Oboružala sam se ogromnim smješkom i pijatom kolača.
Uglavnom, oni imaju curicu od 1 i po godinu. Nikad se ne miješam u odgoj, smatram da svaki roditelj ukoliko želi dobro svom djetetu, naravno, zna što mu je činiti.
Ali ono što sam kod njih doživila, nagnalo me da zaključim kako više nemamo ama baš ništa zajedničko.
Sitnice su to, ali ja sam ostala šokirana. Npr., objašnjava mi kako mala nikad ne dira jelku, jer joj je ona čim su je postavili izbockala ručice da vidi da to boli...
Čim bi se približila dnevnom boravku, po prstima i sl..
Gledam je u čudu, pa pitam da kako će je naučit da ne dira utičnicu, najbolje onda da joj stavi prst u struju da je strese...
Ja nisam neki autoritet (tomu služi mm), ali smatram takve odgojne mjere drastičnima. Ja vičem, dobiju ponekad i po guzi, bude tu trenutaka svakakvih, ali Luka je i bez takvih mjera naučio što smije, a što ne, i to prije druge godine.
Šta vi mislite? Kako vi provodite odgojne mjere u raznim slučajevima?
_____________________________
Biti manjina nekad nije najpametnije, al'' je to mnogo bolje nego biti većina, ako je većina ovakva kakva je. Ne dajte se primitivcima. Ova bajka će se završiti. Pretvorićemo se u bundeve, u miševe, u konje...
A miševi smo već i ovako.