Otvaram ovu temu, jer me zanima kako su vaši muževi, dečki podnijeli vaš spontani pobačaj????

Zanima me vaše iskustvo, kako je vaš odnos teko nakon toga. Dali je on bio macho men i držao se kao da ga se to ne tiće ili je bio uz vas u svakom trenutku???

Moje iskustvo je još friško, prošlo je tek 10-tak dana od kad smo izgubili anđelića u 20-tom tjednu.
Moj suprug je bio uz mene cijelo vrijeme i prije spontanog jer sam bila na mirovanju, kuhao, prao, čistio...sve je bilo na njemu. Brinuo se za mene ko za malo dijete. U bolnici, nije se micao od mene, skrivao se po hodniku da ga sestre ne vide, od jutra do kasne većeri bio je kraj mene i tješio me.... da nije sve izgubljeno, bitno da je samnom sve u redu, imat ćemo cijelu nogometnu momćad.... stvarno je bio jak i držao me, bio je kao stijena. Ja se nikome nisam javljala na pozive, sve je on obavljao umjesto mene, sva objašnjavanja, šta?, kako?, zašto???
I kada smo se vratili kući 7 dana, kuhao mi ćajiće, ručkove, mazio, pazio.... i odjednom tilt!!!!!!!!
Znam da ni njemu nije lako, jer toliko smo željeli tu bebu, toliko bili sretni i onda je tako naglo izgubili.
Promjena u ponašanju je više nego očigledna, povukao se u sebe, ne prića, ne samo samnom, nego s nikim, ne javlja se na pozive. Ništa mu se neda. Dal je sada došao njegov period tugovanja???? Znam da i njemu treba vremena, kao i meni. Ja nisam ni približno došla k sebi, a sad još imam i njega na velikoj brizi.
Dali je moguće da i muškarci padnu u depresiju???? Dali je moguće da i njih to toliko pogodi????

Htjela bih vidjet vaše iskustvo. Kako ste vi to prebrodili??? Kako su vaši dečki to podnijeli???? Dali vrijeme stvarno liječi rane???? I kako da ja njega utješim, kad je već on mene toliko tješio????

U biti kako ste krenuli dalje????

Kod nas je malo problem jer je trenutno loše vrijeme, on je privatnik i sad nema posla pa je više manje doma, samnom. Bilo bi bolje da radi, pa bi mu to malo skrenulo misli. Čak sam i nazvala par njegovih prijatelja da ga malo odvuku nekamo van, da se jednostavno makne iz kuće, ali se neda. Ja još moram bit doma i malo mirovat, al on nemora, al se neda nikamo, a inaće je jako društven tip i rijetko doma.


Molim vas da podijelite samnom vaše iskustvo!!!! Hvala!!!!

a naravno da je u depri.... žene strašno doživljavaju pobačaje, osobito u tako većoj trudnoći, ali to je i njihovo dijete, bez obzira što nisu nosili bebu.

_____________________________

Gosn Micek 4.4.2011.

Gosn Braco 20.12.2012.

Kao muškarac bio je uz mene, tješio me, grlio.. Nemogu reći. Međutim uz sve to, ja sam nekako očekivala da će zaplakati i on. Nije. I to me dosta udaljilo od njega u to vrijeme

Mislim da je dovoljno da pazi na ženu, ne kažem da ne mora ili nesmije zaplakati ali možda jednostavno ne prikazuje tako tugu ili ne pred njom jer će tako samo otežati čitavu situaciju...to je moje mišljenje...

Evo da malo podignem temu i da si malo olakšam dušu.
Imala sam kiretažu prije 4 dana, bebici prestalo kucati srce u 14.tjednu. Zapravo, od 9-tog tjedna mi je dokt rekao da mu se neke stvari ne sviđaju, pa uzv sa 12tj, pa tjedan dana, u Zg na preglede i na zadnjem ustanove da ne kuca srce. Vjerujte, od 12-tog tjedna mi smo se pripremili na najgore i nažalost sve ružne prgnoze dokt su se ostvarile. A da nije bilo mog muža, mislim da ne bi sad ovo pisala nego bi se zatvorila u sobu i plakala. Stalno me vozio na preglede, pustio me da se isplačem i bio jednostavno svoj. Užasno me ugodno iznenadio i puno smo razgovarali o svemu, a znam da ni njemu nije lako ali nam je zajedno lakše. Nije se povukao u sebe, nego i mene animira sa svakakvim glupostima, samo da ne mislimo na to što se dogodilo.
Sada nam je glavno da se oporavim i kad budem spremna krećemo ponovo.
Oprostite na dugačkom postu.

Zdenka draga, grlim te jakooo... Čuvaj se i misli na sebe, da nam budeš
dobro i da krenete zajedno u nove pobjede.... Zbilja svaka čast za TM

_____________________________

1. ICSI Cito -
Izgubili smo bebu 32 tt -
2. ICSI Cito - imamo
17.5.17. stigla nam je najljepša djevojčica

Zdenka naša hrabra

Želim ti što brži i bezbolniji oporavak...imaš dobrog muža...

_____________________________

"Children will not remember you for the material things you provided,but for the feeling that you cherished them"

Hvala Perlica i lidac na odgovorima.
Nadam se da je kod Vas sve ok i želim Vam školsku trudnoću.

Ja sam imala spontani u 5mj i mogu rec da jos uvijek boli...svi mi govore ko imas dvoje djece da znam da ih imam dvoje i radi njih sam to "lakše" podnjela ali i ovo je bila moja treća beba ,svaki dan se pitam zašto...?

Draga Zdenka...divna si i imaš dovnog muža....volite se i zajedno u nove pobjede....sve sa zimskih beba mislimo na vas

Kiar vjerujem da je teško i uvijek će biti upitnik.....drži se i nadam se da i ti imaš dobrog muža koji je bio uz tebe

_____________________________

....stigao nam Kaspi.....pa Vili....pa Bal.....

Where love is, no room is too small <3

Kazimira, hvala i tebi što si se javila.
Znam da imam super muža i mislim da nas je ovo, što se dogodilo, još više povezalo. Dok sam ležala nakon kiretaže nije se odvajao od mene i bio je cijelo vrijeme uz krevet i izašao je tek kad ga je sestra zamolila da mi ode nešto kupiti za jesti dok me ona obuče i pripremi za kući.
Draga Kiar, meni je ovo bila prva beba i time mi je šok bio ogroman. Istina, imaš dvoje djece i mislim da to ipak ne umanjuje bol. Naravno, upitnik je nad glavom i pitanje zašto baš ja, ali dogodilo se i mi tu ne možemo ništa.
Istina, malo me ljuti kad mi kažu da sam mlada i da će biti beba, to mrzim čuti.

Da muž mi je bio ok,al svi ostali ono ko trece je neš ti tuge vec ih dvoje imaš...ma ljudi nemisle prije nego reću,svako jednako boli jedino sto mi koje imamo djecu u njima nademo jednu vrstu utjehe...al najgore od svega je sto sam nakon mjesec dana u obitelji imala osobu s namjernim abortusom e onda me to unistilo kad sam vidila da ima ljudi koji to namjerno rade...bog nek im sudi

Cure drage, ja mislim da je svaki gubitak bolan, pa taman imale vec 10 djece. Pa kakvi su to ljudi od kamena koji ne shvacaju bol i gubitak, vezes se za tu mrvicu i mali život koji raste u tebi bez obzira imas li djece ili ne. To je isto ko da kazu da trece djete volis manje od prvog?!
Zao mi je sto ste to prosle i drago mi je da su muzevi uz vas. Sigurna sam da ce vasi mali andjeli imati posebno mjesto u srcu vase obitelji!

_____________________________

Mama najslađe mišice
GRAF

Kiar, potpuno te kužim. I ja znam za neke namjerne pobačaje i te to toliko razljuti da ne možeš vjerojati. I zamisli ja sam se srela sa pitanjem ( došla mi kuma u posjetu nakon što sam došla iz bolnice ) jesam li pitala jel bio dečkić ili curica ?!
I onda ti ja sva raspižđena kažem toj svojoj kumi da mi uopće nije bitan spol djeteta i da o tome ni ne razmišljam.
To ti je osoba koja misli da razumije što mi se dogodilo, al zapravo nema pojma i ne zna koliko nas ima koje smo to sve prošle, a neke i po par puta.

Kad sam ugledala ovu temu, podsjetila me na moj gubitak. Bila sam trudna 6 tjedana i na prvom ultrazvuku već se vidjelo da je to malo čudo živo, da jasno pulsira, da se hrani... sve je bilo uredno i mi smo bili presretni. Već tri dana kasnije, na izvanrednom pregledu zbog krvarenja, više nije bilo ničega... U slijedećem periodu bila sam neutješna, trebalo mi je tako puno vremena da prihvatim što se dogodilo. Znam da je početak trudnoće najrizičniji, no bio mi je šok, jer prva trudnoća bila je savršena, školska. I da tada nije bilo moje male curice o kojoj se trebalo brinuti, mislim da bih se neko vrijeme izolirala od svijeta. Ovako sam pred njom tugovala u sebi, a plakala kad me ne vidi.
Moj muž baš nije pokazivao emocije. Pokušavao me utješiti, rekao bi mi da će sve biti u redu (što sam u to vrijeme tako mrzila čuti), bio je čvrst i pomalo sam mu zamjerila i pitala se koliko je to njega ustvari pogodilo. I tako, u nekom razgovoru, vjerojatno sam mu, onako jadna, nešto predbacila o tome i uspjela izazvati u njemu reakciju da se na trenutak otvorio i pokazao mi riječima i suzama u očima koliko mu je teško. Tada sam znala da je sve nosio u sebi, da je bio čvrst radi nas, a meni je trebalo samo znati da proživljavamo isto i da ćemo sve zajedno prebroditi. On je bio moja snaga.
Iako sam već ranije znala neke žene kojima se to dogodilo jednom ili više puta, tek tada, u razgovoru sa drugima shvatila sam o kolikim je razmjerima riječ. Svatko od njih je imao sestru, majku, šogoricu, prijateljicu koja je to prošla ili su priznali da se i njima to dogodilo. Međutim, ono što me utješilo je da su sve žene koje su to proživjele kasnije rodile živu i zdravu djecu.
Emocije uvijek postoje i postojat će. Nedavno me netko pitao kada bih rodila da se nije dogodio spontani i podsjetio me da bi to bilo upravo ovih dana... Zbog toga sam valjda osjetila potrebu zaplakati i napisati ovako dugu poruku. Nadam se da mi nećete zamjeriti...
S vremenom je ipak lakše, znam da imam za što živjeti i veselim se budućnosti. I znam da nas jedan mali anđeo čuva...

mishica, i mene si rasplakala svojom porukom. I u meni postoji nada, kako si rekla, jer postoje žene koje su prije ili nakon pobačaja rodile živu i zdravu djecu. Ja kad bolje razmislim, u zadnjih godinu dana ja sam u svom selu ( mislim da nas je oko 3oo stanovnika ) četvrta kojoj se to dogodilo i stvarno kroz razgovor sa ljudima na poslu shvatiš koliko ima istih sudbina.
I ja znam da me moj anđeo čuva

Drage djevojke i žene, budući da sam prethodnu poruku na ovoj temi napisala u razdoblju depresije i tuge, osjećala sam potrebu javiti se i sa lijepim vijestima. Naime, uskoro bih po drugi put trebala postati mama i jedino što mi je sada bitno je da porod prođe u redu...
Svima koji su prošli kroz pakao spontanog pobačaja od srca želim da se psihički i fizički oporave i ne gube nadu da će jednog dana roditi živo i zdravo dijete!