Ovo sam pronašla na netu..

MOJE DIJETE JE NEPOSLUŠNO-ŠTO DA RADIM?

Ovo pitanje često mi roditelji postavljaju i česta je tema roditeljskih sastanaka.

Odgoj uključuje sustavno učenje različitih ponašanja, stavova, vrijednosti…. , a temelji se na kvalitetnom međusobnom odnosu dijete-roditelj i uputama, poučavanju djeteta kako da kontrolira svoje ponašanje. Dijete odgajamo stalno, a ne samo kad se ne ponaša onako kako očekujemo.

Važno je znati da je Vaše dijete jedinstveno, različito od drugih, osoba za sebe. Ono je dragocjeno upravo takvo kakvo jest i zato ga nemojte uspoređivati s drugima. Koliko će Vaša odgojna nastojanja biti uspješna ovisi o mnogobrojnim faktorima, a jedan od njih je i djetetova osobnost. Djeca na uputu reagiraju različito, s nekom djecom potrebno je više upornosti i strpljenja.

Kako bi dijete naučilo što je dobro, što je zlo, što treba, a što ne u obitelji trebaju postojati pravila. Pravila su uvijek jednaka, vrijede stalno, svi ih poštuju i ne treba ih biti previše. Važnost dosljednosti u odgoju ističe se u literaturi i u medijima, stoga kao prvo  budite dosljedni. Ako mislite da nećete uspjeti ustrajati u zahtjevu, nemojte ga ni postaviti. Ako ste nešto zatražili, na tome inzistirajte. Važno je djetetu «postaviti granice». Granice djetetu pomažu da se osjeća sigurnije jer jasno definiraju što je dozvoljeno, a što ne. Granice  postavljaju roditelji (i drugi u odgoju značajni odrasli), važno je da su jasne, konkretne i dobro definirane. Djetetu treba jasno reći što od njega očekujemo. Rečenice poput «Budi dobar» ili «Ponašaj se pristojno» djetetu malo znače, stoga pojasnite što od djeteta očekujete i jasno recite što želite (npr. U dućanu smiješ izabrati jednu stvar do deset kuna). Kada je to izvedivo, dobro je djetetu omogućiti da izabere između  ponuđenih mogućnosti  (Želiš li doručkovati marmeladu ili sir, hoćemo li prvo na ljuljačke ili na tobogan?).  Dobro postavljene granice uvažavaju djetetovu osobnost i Vaše potrebe.  Postavljanjem granica izbjegavamo nastajanje problema jer ih postavljamo prije nego što problem nastane.

Što je problem? Problem je svako ono ponašanje ili situacija kojim dijete ugrožava sebe – svoj život, zdravlje, druge ljude – njihove potrebe, prava, zdravlje; pravila koja su poznata ili materijalne stvari (A. Žižak, 1996). Kako bismo odredili je li neko ponašanje problem, najbolje je da se zapitamo da li je neko ponašanje nekoga ili nešto povrijedilo ili ugrozilo.

Kako rješavati probleme? Za rješavanje problema odgovorni su odrasli ili druge djetetu važne odrasle osobe. Probleme rješavamo kratkoročno ili dugoročno. Kratkoročno problem rješavamo kada smo usmjereni samo na rješavanje trenutačnog problema, a pri tom ne mislimo na kvalitetu kasnijeg odnosa s djetetom, pa kritiziramo, zapovijedamo, držimo prodike, naređujemo, kažnjavamo, prijetimo, vičemo….

Ukoliko dugoročno rješavamo problem usmjereni smo na djetetove potrebe i stalo nam je do izgradnje kvalitetnog odnosa s djetetom pa:
* aktivno slušamo dijete, pokušavamo ga razumijeti i otkriti koje njegove potrebe nisu zadovoljene (što dijete želi)
* pitamo dijete i provjeravamo da li smo dobro razumjeli
* ja porukom objašnjavamo koje je posljedice i osjećaje djetetovo nepoželjno ponašanje izazvalo kod nas (npr. ljuti me kad u dućanu  trčiš naokolo)
* razgovaramo s djetetom o problemu jer problem je jedan, a rješenja nekoliko.

A što ako opet ne posluša?

1. U svakodnevnim životnim situacijama treba poticati, pohvaliti, ohrabriti poželjno ponašanje.
2. Imajte na umu da dijete na Vašem primjeru uči što je poželjno ponašanje – budite uzor.
3. Dozvolite djetetu da osjeti prirodne posljedice svoga ponašanja,osim ukoliko je to opasno po život i zdravlje djeteta (pri tome izbjegavajte prodike). Ako dijete u ljutnji baci igračku u zid ona će se potrgati i dijete se više neće moći s njom igrati.
4. Upotrijebite logične posljedice ukoliko ne možete prirodne – npr. «ako ne pospremiš igračke, ja ću ih pospremiti, ali se ti nećeš moći s njima igrati».
5. Uskraćivanje privilegija – pohvale su uvijek efikasnije od pokuda ili kazne, ali zasigurno ćete se naći u situaciji kada ćete morati reći djetetu da ukoliko odbije surađivati mora se odreći nečega što mu se sviđa. Kada koristite ovu tehniku imajte na umu da:
* Nikada ne uskraćujete djetetu nešto što mu je nužno kao što je to hrana ili spavanje.
* Budite sigurni da ćete ostvariti ono što ste rekli.
* Uskrata treba biti vremenski ograničena i primjerena prijestupu.
6. Isključenje – bi trebalo biti posljednji izbor. Isključenja su uspješna ukoliko kažnjavamo dobro definirano ponašanje, neposredno nakon što je uslijedilo (npr. dijete udari drugo dijete). Pri tome:
* Izaberite neko dosadno mjesto, npr. stolicu. Kupaona je opasna, a soba može postati igraonica.
* Unaprijed recite koja ćete ponašanja kažnjavati isključenjem i to objasnite djetetu.
* Prije isključenja možete dijete jedanput upozoriti.
* Recite djetetu što je pogrešno učinilo jasno i konkretno, sa što manje  riječi. Pravilo je da isključenje traje onoliko dugo koliko dijete ima godina. Ako dijete odbije otići na mjesto isključenja podignite ga i odnesite tamo. Ako ne želi ostati, nježno, ali odlučno zadržite ga u krilu.
Kada vrijeme isključenja istekne, ohrabrite dijete da se uključi u neku aktivnost.

Verbalne i neverbalne poruke koje stalno upućujemo djetetu utječu na djetetovu sliku o sebi i na njegovo ponašanje. Da bi taj utjecaj bio pozitivan važno je da informacija koju dajete sadrži opis djetetovog ponašanja, vaš doživljaj tog ponašanja i uvažavanje djeteta kao osobe, njegovih osjećaja, iskustava i napora. Često govorite: volim te…, sviđa mi se kad…, divim ti se što…, vjerujem ti…, u redu je pogriješiti, što misliš o…, ako kritiziram to što radiš ne znači da te ne volim...

I za kraj ne zaboravite!  U odgojnim nastojanjima budite realni i vodite računa o osobitostima djetetove dobi. Pokušajte biti što je moguće više dosljedni. Vodite računa o djetetovim osjećajima. Bit će dana kada usprkos svim Vašim nastojanjima nećete uspjeti postići da Vas dijete posluša. Stoga se naoružajte  mirom, ljubavlju, strpljenjem i tolerancijom!

    Suzana Kovačić, profesor psihologije