Pzdrav, nova sam na forumu, ne znam gdje se obratiti jer se već tjedan dana osjećam jako tjeskobno, tresem se po cijele dane, ne mogu spavati, nemam apetit i milijun drugih simptoma vezanih za tjeskobu. Prijašnju terapiju sam prestala piti prije dva i pol mjeseca kada sam saznala da sam trudna. Po potrebi sam dobila diazepam od 2,5mg po danu. Imam dojam da mi je to premalo i da ne pomaže puno, drži me maksimalno sat i pol jedna tableta, a ja cijeli dan i noć trebam izdržati sa tjeskobom. Molim pišite, bilo kakav savjet je dobrodošao.

Draga Enjoy, nazalost, dobrodosla na ovoj temi. Inace, ova tema je vec pomalo neaktivna, ali ja je cesto citam, da me podigne malo, posto se borim sa velikom depresijom u trudnoci. Inace se sa anksiozno-depresivnim poremecajem borim vec skoro 10 godina, kad sam saznala da sam trudna prestala sam sa terapijom, dobila sam samo bensedin, ali kako mi se stanje stalno pogorsava, sad mi je u 21.nedelji vraceno pola seroxata - AD i lorazepan, mada isto tako ne deluje na mene, mozda me na sat -dva opusti ali da zaspim, nema sanse. Samo jos vise brinem da cu nekako nadkoditi bebi. Vec sam jako isrcpljena, slabo spavam i ne znam vise sta bih sama sa sobom. Uopste se ne radujem trudnoci, i zbog toga me krivica izjeda.

Draga Janny drago mi je što si se javila, imala sam osjećaj da sam jedina ovdje na forumu s ovakvim problemom. Nažalost uvijek ima nekoga sa sličnim problemima, ponekad se i iznenadim koliko ljudi zapravo ima depresiju. Isto tako se već godinama borim sa depresivno-anksioznim poremećajem, imala sam uspone i padove, ali svaki put mi je terapija pomogla. Sada u trudnoći me ovih zadnjih tjedan i pol bacilo na pod i stvarno se grozno osjećam. Bili smo danas kod psihijatra, dao mi je tablete za smirenje koje sam koristila i prije trudnoće, a za antidepresiv neka još prespavam odluku i donesem skupa sa suprugom. Iskreno mislim da ću se vratiti na ad jer stvarno imam osjećaj da nisam spremna sve to prolazit bez terapije, posebice zato što mi se muž za tjedan dana vraća u Njemačku. Isto tako me strah da bi mogla naštetit bebici koja je sad 18 tjedana i mislim da mi je trudnoća sad zadnje što mi se trebalo desiti i onda osjećam krivicu i bol. Koliko dugo si ti sada na adu u trudnoći?

Drage enjoy i Janny jako mi je zao sto se tako osjecate.
Pridruzite nam se ne temu ljetne bebe 2016, , mozda vam mi malo pomognemo. Mi cemo se potrudit i dat sve od sebe, jer ni jedna buduca mama se nebi smjela osjecat depresivno, jer ipak bebica stize!
Mislite pozitivno i mislite na vase male paketice koji stizu

Draga Enjoy, i ja sam odlagala uzimanje AD do zadnjeg trenutka, pocela sam tek pre nedelju dana, u 21.nedelji. Imam minimalnu dozu, mislim da takva nece ni delovati s obzirom na to kako se lose osecam, a samo me grize savest sto mogu nastetiti bebici. Iako me je psihijatar uveravala da nece. Jako sam tuzna sto ovako prezivljavam trudnocu i osecam se isto tako, da mi na ovakvo stanje trudnoca nije ni trebala. Takodje brinem kako ce mi biti posle porodjaja, da li ce me uhvatiti postpartalna i da li cu biti u stanju da se brinem za bebicu. Ma, umirem sto puta na dan... ć

mmamita hvala na pozivu, kada se budem osjećala bolje pisat ću svakako. Ovako imam osjećaj da jedino na ovu temu pripadam.
Janny ja sam od danas počela piti ad i to Zoloft od 50 mg te oksazepam po potrebi. Doktor je rekao kako bi se poboljšanje trebalo vidjeti kroz dva do tri tjedna tako da najvjerovatnije i tebi treba toliko dugo da počne djelovati. Ima dana kada sam bolje i onda opet bude jako loše. Trenutno me pere tjeskoba i napadi panike.

Cure nova sam na ovom forumu. Od prije trudnoce borila sam se samanksioznoscu a sad mislim da je depresija u pitanju. Ne znam gdje poceti kako se okrenuti od mojih nitko ne kuzi. Moram mirovati i mislilm da je to dovelo do depresije. Mm nista ne razumije niti da mora vise pomagati, imamo vec dvije curice, a kamoli anksioznsot i depresiju.....tupa sam, zalosna i u strahu za bebu....

pozdrav mame :) Trudna sam 13 tjedana i sve ide u redu,samo što se ne osjecam baš najbolje ,cesto placem jer se nekako bojim svega sto slijedi.Otac djeteta zasada nije tu,jednostavno da on nije spreman za sve.Strah me sto ako tako ostane.P.S Mlađi je 6 godina od mene.

Pozdrav svim čitateljicama,

danas sam otkrila ovaj forum googlajući kako se iščupati iz ovog stanja.

Pročitala sam mnoga vaša iskustva u prijašnjim postovima, i tek sada shvatila da zapravo nisam sama u ovom groznom problemu, na žalost.

Imam 27 godina, sa skoro 28 i pol bih trebala roditi. Mnogi bi rekli idealan dob.

Sa dečkom živim pune dvije godine. Inače kao par dobro funkcioniramo, bez većih problema i planirali smo rad na prvom djetetu kroz godinu i pol do dvije.

Dogodilo se sada.

Da, mogli smo biti pažljiviji, inače smo zaista bili savjesni po tom pitanju...sa možda dvije-tri iznimke u tri godine veze. Sada napokon oboje imamo diplome u rukama, nekako smo se uljuljkali u sigurno i plan, malo popili i ne baš pazili. Neprestano ponavljam tu večer u glavi, što je najgore, u ormaru smo imali i kondome...i ubijam se u pojam kako smo bili glupi.

Još uvijek nismo posve financijski neovisni, ali moji starci su presretni i spremni nam uskočiti na bilo koji način. On je divan partner, isto se iznenadio no i odmah prihvatio situaciju...a ja? Već 10 dana (od saznanja) tonem sve dublje. Tek zadnja tri dana sam sposobna plakati. Danas sam imala manji paničan napad. Nemam apetit. Izolirala sam se. Kontakt sa frendicama održavam preko moba i neta i to kad se nakanim. Jednostavno se ne mogu pomiriti sa situacijom. Sanjam košmare. Krivim sebe, njega, nas, svemir, sve...zaista sam trebala još tih godinu i pol-dvije da stanem na svoje noge. Radim specifičan posao bez stalnog radnog vremena i rutine na duže staze, osjećam se kao da sam se sama osudila na robiju i da neću uspjeti ništa od planiranog. Njegov posao je klasičnog radnog vremena od-do, i on ne vidi u čemu je problem ako smo ionako planirali...godina dvije lijevo ili desno.

Raspadam se. Nisam sigurna hoću li i kada prihvatiti to dijete.

Nikada nisam bila previše okružena djecom i ne mogu reći da mi je majčinstvo do prije par godina uopće padalo na pamet.

Danas sam pukla i plakala na wcu kao da je netko umro.

Najrađe bih se ubila i završila ovu agoniju. I prije sam bila sklona anksioznim epizodama no ni približno kao sada. Frendice ne bi shvatile: jedna mi je sad priznala da su ona i dečko pokušavali tri mjeseca pa nisu uspjeli - u depri je, druga ima svoje probleme na kojima se lomi no iz ove perspektive djeluju infantilno i banalno no eto sva je u tome i trenutno nije najbolja podrška, treća je onako tupavo sretna zbog mene i stalno me nabrijava nekim floskulama od kojih postajem agresivna, a ostale ne smatram dovoljno bliskim.

I ovako trebam do kraja prvog tromjesječja? Još dva mjeseca? U najboljem slučaju? Ozbiljno, ali ozbiljno mislim da neću to preživjeti.

Od saznanja nisam imala deset minuta u komadu da sam bila pozitivna ili uzbuđena zbog prinove. Osjećam se krivo, kao da nešto nije u redu sa mnom i zaista ne znam kako se izvući iz ove agonije.

Draga mio_mao citam i ne mogu da vjerujem sta pises.
Nisi ni svjesna kako treba da budes sretna... Eto sama kazes imas divnog partnera koji te podrzava i zeli dijete, imas roditelje koji takoder vesele se prinovi i zele pomoci. Sta zelis?
Generacija smo i ja se borim sa ostvarenjem trudnoce 7 godina a u toj borbi sam i fax zavrsila
Na tvoje ove recenice bi te najradije po turu isibala
Nisam sigurna hoću li i kada prihvatiti to dijete
Najrađe bih se ubila i završila ovu agoniju

Dovoljno imas godina da ne moze da se omakne, nisi balavica....zasto nisi koristila pilule? Imam utisak kao da citam post neke 16-godisnjakinje
Iskreno zao mi je sto imas takav stav.... Ako ces imat takav stav i kad se porodis, da bebu krivis sto ti "nesto nisi ostvarila" onda bolje abortiraj sto naravno ne bih ti savjetovala u tim godinama kad bi trebala mentalno da sazrijes.

Kazes da si i prije imala neke napade, pa zeno idi i trazi strucnu pomoc

Sta god da odlucis zelim ti srecu, a ako odlucis da zadrzis dijete pridruzi nam se u temi proljetne bebe pa s nama zajedno cekaj i uzivaj u trudnoci. Ja se nadam da ti je taj stav samo trenutni i da te hormoni pucaju. Svako dobro.

_____________________________

Juni 2009 pocetak borbe 22.9. i 2.12.2013 IUI-beta 2,1 24.12.2015. ICSI 1 blast/4.1. 10dpt bt14,77/12dpt bt 47,5/ 14dpt bt 145/spontani 5s4d 13.1.
1.FET 2.5.2016. 2 blast/ 13dpt beta<1
2.FET 2.9.2016 1 blast/13dpt beta 540/15dpt beta 1321

Draga mio_mao zaista se nadam da ćeš pronaći snage u sebi da promijeniš stav prema svom životu u ovom trenutku. Malo kome život ide savršeno po planu, a ovo kako je tebe iznenadio zapravo je savršeno... nisi se morala mučiti za dobiti dijete, znaš li koliko to olakšava život?
Ne kažu valjda ljudi uzalud da je dijete najveći dar života pa te molim da na taj način pogledaš na svoje dijete koje će doći na ovaj svijet, a ti ćeš imati ekskluzivno pravo da mu pokažeš najbolje od života.
Bilo bi lijepo da dijete dođe u ozračje ljubavi, pusti sad posao, to će se nekako riješiti.
Ljubav je ono što moraš pripremiti za svoje dijete već sad dok je u tvojem trbuhu. Ne čini ga nesretnim još prije nego li je napravilo svoj prvi udah zraka.
Sretan Božić!

Anandi meni iskreno nije jasno sto se vi javljate na ovoj temi, kad ocito ne razumijete sto je to depresija, a pogotovo u trudnoci. Zao mi je, ako zvucim nepristojno, ali tako je. Zar ne mislite da mio mao sve to ne zna? Zar ne mislite da i ona ne bi htjela biti kao i sve druge trudnice i uzivati u trudnoci. Depresija je kemijski poremecaj u mozgu, i ni humoristicne serije ni bogami lijepe misli o tome kako se ona nije morala truditi da dobije dijete nisu od pomoci i nesto sto moze otjerati depresiju.
Mio mao... razumijem te. S manjim korekcijama tvoj post kao i da sam sama pisala.
Imam sve, ali bas sve...32 godine, odavno diplome, stan, auto, oboje na jako dobrim pozicijama u firmama, razmisljamo o privatnom biznisu, ukratko novaca ne manjka, u vezi koja ne moze biti bolja 14 god, a u braku 11 god... i zamislite dezurne.... pokusavamo dobiti dijete 11 godina. Nema koji mpo centar privatan i socijalni nismo obisli u Hr. I.... nije islo. Stava sam ako ide ide, ako ne znaci nije sudeno... i odustali smo jer protiv sudbine se ne moze. I... dogodila se trudnoca, 3 god nakon sto smo digli ruke od svega. Jesam li sretna? NISAM
U 36 tt sam i nije bilo dana otkad sam saznala da sam trudna da nisam isplakala dusu, da nisam razmisljala da li da se ubijem sada ili nakon sto rodim. Shvaca li me netko osim mog muza? Ne. Jer trebala bih biti sretna zbog... e pa nisam. Zivot nisu zvjezdana prasina i jednorozi. Antidepresive sam uzimala godinama prije trudnoce jer sam bila seksualno zlostavljana kao dijete (to nije nesto o cemu trebate znati, ali zelim da znate da nije jer godinama nisam mogla zatrudniti) i u trudnoci ih ne smijem koristiti jer stete bebi. Trebam li reci kako je to tesko? Kako je uopce tesko skinuti se s antidepresiva inace, a kamo li u trudnoci kada nema zamjenske terapije? Strucna pomoc? Znate sto je to? Kad ti psihic kaze ili ces nastaviti s terapijom i dijete ce morati na odvikavanje kad se rodi ili suti i trpi. Nema treceg. Normabeli su za nekoga u mojoj fazi depresije bomboni i niti ih se ne trudim uzimati.

, ti si jedna hrabra žena i drago mi je da si ovdje iznjela svoje mišljenje i situaciju. Baš to, život nije pjesma... Depresija je psihički poremećaj koji se događa suprotno našim željama i planovima...
U svakom slučaju mio mao zatraži pomoć stručnjaka, na forumima možeš naći utjehu i ohrabrenje ali ipak se prvo obrati liječniku.
I sretno!

_____________________________

http://FertilityFriend.com/home/579751/

30.08.2012. MikiMakiMoo

6.01.2016. spontani u 6.tj + 2

Katarina ne bih da se raspravljam, ali kad me vec prozivas ja vrlo dobro znam sta je to depresija, doduse ne na svojoj kozi ali u uzem krugu porodice imam slucajeva koje su patile u toku a i poslije porodaja.
Ja sam iznjela svoj stav, jer mi nema logike da neko padne u depresiju a tek je saznala da je trudna....beba se nije ni formirala, hormoni nisu ni poceli svoje radit. Vise mi zvuci kao neki sok od pozitivnog testa, i strah od onog sto slijedi.
Kao sto buba rece, mi joj mozemo dati neku utjehu ali ona prvenstveno treba potraziti strucnu pomoc.
Zao mi je zbog toga sto si ti prosla u svom zivotu...vjerujem da nije bilo lako a nije ni sad...psiha svoje radi i tu ne mozemo nista, ali daleko od toga da ti mozes poredit svoju zivotnu situaciju s njenom, sto ona rece bili su glupi, malo popili i ne bas pazili to mi se ne uklapa u depresiju.
Opet zelim joj srecu da se skonta, ako treba i pomoc da potrazi. A ja je opet zovem na trudnicke teme da nam se pridruzi i s nama zajedno iscekuje.

_____________________________

Juni 2009 pocetak borbe 22.9. i 2.12.2013 IUI-beta 2,1 24.12.2015. ICSI 1 blast/4.1. 10dpt bt14,77/12dpt bt 47,5/ 14dpt bt 145/spontani 5s4d 13.1.
1.FET 2.5.2016. 2 blast/ 13dpt beta<1
2.FET 2.9.2016 1 blast/13dpt beta 540/15dpt beta 1321

Zdravo... Što nema nikog na forumu?!
Evo trudnice u 11tj, uz povremeni Normabel i zoloft..
Molim vas ima li još koja žena online na forumu,
Koja je i prije pisala ovdje... A bila trudna i rodila ..
Očajna sam

Draga moja, i ja sam takodjer u 11. tj.
Imam troje starije dj., sad vec pubertetlija.
Ovo mi je 4. trudnoca jer, Bogu hvala, abortusa nikada nisak imala.
Iza 3. poroda patila sam od anksiozno- depresivnog poremecaja.
Lijecila se Seroxatom i Xanaxom pp.
Nakon sto sam se odlucila za 4. dijete, skinula sam se sa gore navedenih lijekova. Mislila sam da mi konacno vise ne trebaju, da sam dovoljno ojacala. Izgleda da sam se precijenila jer muku mucim svaki dan s losim raspolozenjem.
Mozda bi mi bilo pametnije da sam ostala bar na nekoj minimalnoj dozi, ali eto, ja sam se odlucila boriti.
Svaki dan je jedna nova pobjeda. Mada od lijekova ne bjezim jer svatko ih pije za nesto. Netko za dijabetes, netko za tlak, netko za masnocu.
Mi ih pijemo za dusu jer smo preosjetljive.
Nemoj se osjecati ocajno jer sam citala da je Zoloft dozvoljen u trudnoci ako je potreban. Ti, sebi i bebi trebas zdrava. Kad obolimo ne valjamo nikome, a najmanje sebi.
Ja jedva cekam da odemo na kontr.kod svog dr. za 2 tj. da mi nesto propise jer gubim snagu.
Nemoj se sekirati za bebu jer niti jedno istrazivanje u vezi lijekova nije provedeno na trudnicama. Ako ce nesto bit', bit' ce, bez obzira jesi ti trosila lijek ili ne.
Saljem ti puno cmoketina! Glavu gore i hrabro naprijed!

Zdravo draga, ja evo strepim i isčekujem neki odgovor tek da
mi malo podrške da... 😐
Čestitam ti na skidanju lijekova i na četvrtoj trudnoći, doista nek'
ti je sa srećom i Bog nek' te blagoslovi.Ja sam ti sa prvom trudnoćom
imala traumatično iskustvo, prekinula sam sa zoloftom jer psihijatrica
I ginekolog su zabranili. Tad nisam znala što je uopće trudnoća te
sam poslušala, ali užas, užas je bilo i sad je sinčić zdrav četverogodišnjak.
Dobro da je završilo ok ,ali da ne duljim.sad sam se ponovno odlučila
na bebu, i do sad sam svaki tjedan popila jednu tabletu zolofta50mg.
Ali naravno trudila sam se i evo izdržala nekako do sad, na pregledu
imam opet visok tlak zbog panike i nema mi druge nego počet piti svaki dan
a užasno se bojim da bebi ne naštetim. Neide drugačije

Ej, bok, znam da se bojis. To ti dokazuje da si odgovorna majka. Ako si prvu trudnocu iznijela ok mada si bila na Zoloftu, a i sincic je ok, onda ne vidim razloga zasto bi ti ga zabranili u ovoj trudnoci. Ta ne pijemo ih od dragosti. Jace je od nas.
Poznam zena da su se krcale Apaurinima i bile na par antidepresiva pa sve ok bilo. Mozda nam ih ne daju jos iz razloga sto nisu prosla puna 3 mj.
Mora biti nacina da nam nekako pomognu. Moramo funkcionirati.
Trenutno jedem, samo da nesto pojedem. Ne uzivam u jelu. Ne uzivam bas ni u drustvu mada sam drustvena osoba. Mozda kad nam se mozdani sklop malo promijeni pocnemo unositi bas svega sto je bebi potrebno i ici u setnje. Normalno funkcionirati. Ovo je do sada bas borba bila, a snage ponestaje.

Zdravo draga moja.
Držim ti fige da izdrži što duže, što bolje
i da te hormoni prebace u pozitivnu stranu.
Krivo si me skužila, u prvoj trudnoći
nisam uzimala ad,, zabranili mi..
A sad u ovoj drugoj sam do sad nekako
Izgurala do 10tj, uz minimalne doze.
Od jučer uzimam cijelu terapiju, jer
sam čak nalaz od štitnjače dobila
gdje stoji da imam autoimunu bolest
upale štitnjače, a po vrijednostima je
moja štitnjača skroz zdrava, ali slučajno
se otkrilo jer su mi ta antitijela vadili.
Ludnica i cirkus, dobro da idem u privatnu
ginekologiju da se sve riješava.
I otud mi od štitnjače narušilo psihičko
stanje i sve .. tashimoto mi je dijagnoza,
zato je bitno sve prekontrolirati ,
i ako ikako možeš idi privatno.
Pusa

Zao mi je zbog stitnjace, ali je u svakok slucaju bolje da si ustanovila uzrok svojih sadasnjih problema. Javi mi ima li pomaka od kada trosis terapiju redovito. Cuvaj mi se! Saljem ti puno zagrljaja.

Bok cure!
Da se predstavim...imam 32 godine, predivnog sina (6 godina) iz prvog braka, imam obiteljski biznis u ugostiteljstvu. Imam zarucnika (23 godine 😊), cekamo kćer Miu, jos malo brojimo, sad sam u 35 tjednu trudnoce. Zivim u svom stanu ali u istom dvoristu sa roditeljima, sestrom i tetama...😕 mozda nije bajno al kad zagusti uvijek imas nekoga pri ruci...zarucnik je poceo raditi kod mene prije 3 mjeseca i to mi je bila najveca pogreska u zivotu. Mislila sam si kad se beba rodi, uvijek bude tu, 100 m od kuće, da budemo zajedno sto vise.....da....bila sam u krivu....netrepeljivost mbm (čitaj: mojeg budućeg muža 😁)i moje sestre je katastroficna. Govori za mbm da je bolestan u glavu, na poslu mu je rekla da je retardiran, šiptar, malouman i neki dan mi je poruku napisala da je on tesko poremecena osoba....😳 nemam riječi... Nije cudo kaj ne mozemo radnike naći....vec 5 mjeseci.... Ona je sad preuzela rad u lokalu a ja papire. Strasno nesto...sve se ruši od kad mene nema....nema nikakvih pravila ponasanja, svi rade kaj žele, moja sestra je i dalje najpametnija na svijetu ko i uvijek...ma užas... trebamo se zamijeniti za stanove sa mojim roditeljima jer ja zivim u 37 m2 a oni u 100m2....mislim da nakon ovoga (mbm je dobio otkaz od strane mojeg oca jer nije dosao na posao zbog bolesti...ne pitajte....jer mogu roman napisati o tome) nebude nista iz toga. Bojim se da ce se sve srusiti, da ce mbm biti protjeran iz mojeg stana, da cu ostati sama sa dvoje djece, da ce se posao ugasiti i ja necu imati nikakve prihode a imam 2 kredita....ne znam vise....muce me strahovi ko nikad u zivotu.....bojim se da sve ono kaj sam htjela, normalnu obitelj, muža i puno djece i normalan posao kojeg volim raditi, da nece nista biti od toga. Da cu ostati sama i jadna, da ce me svi mrziti, da cu izgubiti mbm jer je on na rubu sa zivcima zbog svega....ne znam vise...nemogu spavati, jucer sam plakala 16 sati u komadu, danas 2 sata...lice mi je natečeno, srce mi preskace a moja jadna bebica pati u trbuhu samnom....molim vas pomozite mi.....

Ne sekiraj se! Inace je u zivotu iza tame sunce. Sad ti se mozda cini da se sve raspada, ali nije. I ja sam u 2. braku. Ne pricam sa svojima. Djeca iz prvog braka su u priliku sve super prihvatila. Ali ja se opet osjecam krivom za sve sto mi se desava u zivotu.
Jedan dan je bolje, drugi je gore i tako iz dana u dan.
Ti si ovdje izmedju dvije vatre. Normalno je da bi htjela da je sve ok. Ali zivot nije med i mlijeko. Mi koje smo prosle razvod to i znamo. Kao da nemamo pravo na srecu. Kao da nam zivot mora stati iza razvoda. Zasto tako? Valjda zbog malogradjanstine u kojoj zivimo.
Vidim da si samostalna. Nitko te ne hrani niti ti placa racune niti vraca kredit. S toga, digni glavu jer ima ljudi, cak i onih blizu, koji su ljubomorni na nase uspjehe. Kao da oni znaju sta je najbolje za nas.
Mozda su ponekada u pravu, ali opet kazem, moj je zivot samo moj! Sama pala, sama se ubila! Ustat cu! Nije mi 1. put ni da padam ni da ustajem. Tako i ti! Kad ti sve dodije otidji negdje, provozaj se. Probaj na tren skrenuti misli. Srecom, jos malo ti je ostalo. Kad si do sada izdrzala sve, sta ti je jos 3, 4 tj.?! Glavu gore i misli ja se jer nitko drugi nece!

Drage moje...

Ulazim u 15.tjedan trudnoce; dg mi je teska depresija prije 9 mjeseci i trenutno ne pijem lijekove.

Strasno lose se osjecam i ne vidim pozitivu u nijednom segmentu zivota.
Triger za depru mi je bila teska situacija u obitelji, pa razvod na moju inicijativu (zbog te odluke se jako kajem), zatim sam usla u vezu, zanesena i naivna koja se sad pokazuje kao jedan vrlo los izbor, moja losa procjena sto ja tek sada uvidjam.
Ne znam vise kako dalje. Nemam snage biti samohrana mama a niti snage trudit se odrzat vezu.
Nemam snage niti pisati, otusirati se, skuhat. Znam da se bolest vraca.

Veliki pozdrav svima

Draga moja, ne muci se. Otidji i potrazi lijecnicku pomoc. Ima nas jos ovdje s istim problemom. Ako ce nesto bit', bit ce bez obzira trosile mi lijekove ili ne. Nitko ih ne trosi iz bijesa. Pomozi sebi jer ti nitko drugi nece pomoci! Glavu gore i hrabro naprijed.