Imali smo sreću da je škola, tijekom predškolske godine, omogućavala roditeljima i djeci da prisustvuju nastavi prvašića nekoliko puta prije nego krenu u školu. Tijekom ljetnog raspusta suprug i ja smo kćer pripremali na razne načine (vjerojatno na sve moguće načine koje i drugi roditelji prvašića rade). Kupili smo joj školsku torbu, pribor, knjige, bilježnice i sve je sama odabrala. Sudjelovala je u svim pripremama i nabavci, a osim školskog pribora, i nove uggsice smo naručili online. Prethodno smo pročitali sve o MOU čizmicama koje smo, na kraju, i naručili. Objasnili smo joj kako izgleda jedan dan u školi, kada su odmori, kada je vrijeme za doručak/užinu. Sama je odlučila da li će se hraniti u školi ili će sama nositi užinu/doručak (odlučila je da će sama nositi pa smo kupili i kutiju za užinu po njenoj želji).

Dvije godine su prošle...duge dvije godine, godine bola koji nije ništa manji, godine sjećanja koja ne blijede, i ono najgore što me nikako ne pušta - još uvijek krivca pronašla nisam. Zapravo jedino što se promjenilo je činjenica da sam nekako pokušala uvjeriti samu sebe, da krivca nema, a to je bilo teško. Jako teško.