Telomera
|
Nova sam na ovom forumu i trenutno poprilično zauzeta pa nisam (priznajem) detaljno pretražila forum da vidim jeste li već raspravljali o nečemu sličnome. Čini mi se da sam poprilično nedruštvena pa bih voljela čuti jesam li u tome usamljena. Meni se moja nedruštvenost uglavnom sviđa i nemam je potrebu mijenjati, no čini se da svima drugima to na neki način smeta... O čemu zapravo govorim? Sve su moje prijateljice, a i moja sestra, uvijek trebale društvo za sve - otići na WC, kupiti kruh, platiti račun... Ponekad čak znam reći da moja sestra ima svitu koja je posvud prati. Ja ne. Najviše sam i najčešće bila sama. U školi, na faksu, poslije toga. Ne da nisam imala prijatelje, ali sam naprosto smatrala da mi ne treba društvo za otići u knjižnicu. Nekima treba. Danas najviše volim biti doma. Moj muž i ja smo prije djeteta vrlo često bili doma. Najčešće sami. Ako nismo bili doma, onda smo bili u šetnji ili kupovini. Opet samo mi. Sad imamo dijete i opet smo najradije doma. Za razliku od nas, čini se da nam je dijete društveno... To me malo plaši OK, naravno da vodimo kćer u šetnju, u park, naravno da se igra s drugom djecom itd., ali mene to sve tako jako umara. Mrzim te parkiće. Živciraju me druge mame koje bi ćaskale. Živciraju me susjedi koji ćaskaju u liftu... Htjedoh također reći da mi je bitno vrijeme provedeno s mojim djetetom, nasamo. Zar mora sve svoje budne minute provoditi u nekakvom društvu? Zapravo, ova moja nedruštvenost ima još dalji doseg. Recimo, imamo neke prijatelje i rodbinu koji su nam dragi i s kojima se rado vidimo. No, ni njih ne mogu prečesto viđati. Na kraju se dogodi da se sa svakim od parova s kojima se družimo vidimo dva-tri puta godišnje. Nama je to sasvim OK. Ispada da drugi ljudi nisu takvi, nego da se viđaju stalno, npr. jednom tjedno. Pomisao da mi netko iznenada dođe kad se sjeti, svaki dan... čini me... jako nervoznom. Kod mene se uvijek mora najaviti. Ne zbog spremanja i čišćenja, nego zato što se moram psihički pripremiti na društvo u stanu. Također, gdje god idem, najavim se. Joj, i ta druženja... Proslave rođendana, svadbe, okupljanja ovakva onakva... Nikad to ne organiziram, a tuđe izbjegavam kad god mogu. I ne znam zašto je kod nas normalno da moraš dati jesti svakom tko ti dođe. Ja ne očekujem hranu kad negdje idem, niti je nudim kad netko meni dođe. I tu sam čudna, očito. Ima li još ovako izgubljenih slučajeva ili sam stvarno primjer za udžbenik?
_____________________________
Jedna mala živahna, siječanj 2013.
|