Wukovarka -> RE: Smrt bliske osobe (31.10.2008 20:30:38)
|
Hmm..od kud da krenem? 1991 godine izgubila sam tatu, dva strica i 4 bratica od tate. Sve sam ih voljela neizmjerno, ali u tatinu smrt ni dan danas ne vjerujem, jer se vodi kao nestali jos uvijek. Zasto ne vjerujem? Mozda ne zelim, a mozda slijepo vjerujem da se izgubio, da ne zna tko je... Stricevi? Jednog bas nisam dobro znala, zivio je daleko, a drugi je bio osudjen na smrt u Beogradu, pa pusten...i namjestena prometna, tako da je to bio jos veci sok. Proslo je puno godina, polako se svari sredjuju, ali ja ne mogu zaboraviti niti, neka mi Bog dragi oprosti, oprostiti sto su mi ga uzeli. Predrsko su mi ga uzeli...nismo se ni oprostili. Jer kad imas bolesnu osobu koja ti je bliska, vec se polako oprastas s njom u toj bolesti i svjestan si toga da ce uskoro otici...ali ja nisam imala tu priliku. Mozda sam sebicna...nisam jedina koja je izgubila voljenu osobu na taj nacin..ali ljudi kao da se boje o tome pricati. Boli me, naravno da me boli...boljelo me jos vise...5 godina sam isla na terapije kod psihologa...i bila svjesna toga da ga nema...ali nisam zeljela vjerovati. Bila sam mala, nije izgovor, ali bolje opravdanje nego sada kada kazem da ne vjerujem. Preboljela jos nisam, jer kad dodjem na Vukovarsko groblje pred kriz, slomim se. Slomim se jer svijecu palim krizu... Da bar mogu otici na njegov grob, pricati s njim, zapaliti mu svijecu, cvijece urediti...oprostiti se s njim... Ne mogu i to me boli vise od icega...jer ovako je jos dalje od mene
|
|
|
|