|
njanja -> Priča o posvajanju djeteta (7.9.2011 15:57:13)
|
izvor: jutarnji.hr
Ovih dana slavimo šest mjeseci otkako smo moj muž i ja postali roditelji. Ono što nam je uskratila priroda i medicina (pet postupaka izvantjelesne oplodnje) omogućilo nam je društvo u kojem živimo. Posvojili smo djetešce. Nakon godina borbe, nadanja, strepnji, razočaranja, boli, straha, sve naše želje ostvarile su se u jednom nestvarnom i prekrasnom času.
Odluka da krenemo u posvajanje nije nastala u jednom danu. Iscrpljeni neuspješnim postupcima medicinski pomognute oplodnje i učvršćeni u namjeri da (barem privremeno) odustanemo od toga, znajući u sebi da je to vjerojatno zauvijek (oboje 39+ u tom trenutku), odlučili smo našu energiju usmjeriti posvojenju.
Razgovarala sam s prijateljima, tu i tamo s dobrim poznanicima, s ljudima iz okoline koji već imaju usvojenu djecu, dok me na kraju jedna prijateljica nije “pljusnula”: - Napiši zamolbu, odi u Centar i prestani sr...
I krenula ja tako pisati zamolbu. U našoj kuću obično ja pišem. Vrlo sam dobra u pisanju. Napisala sam puno radova i nekoliko poglavlja u knjigama. Učim i druge kako pisati.
Zamolbu sam pisala dva mjeseca. Svaki dan. Običnu zamolbu za koju sam nakon pomna razmišljanja odlučila da ne smije prelaziti jednu stranicu A4 formata jer je neće nitko čitati, da mora biti emocionalno obojena, ali ne smije biti patetična i “ljigava”. Mora govoriti puno o nama, a ne smije biti japajakanje tj. mipamikanje, mora biti jako informativna, a ne smije biti nabrajanje... I tako unedogled. Danima. Ni makac od početka. Strašno. Muž bi me pitao: “... I? Kako ide zamolba?”
“Ide. Ako imaš pametniju ideju, sjedi pa piši.”
Nakon svega, zamolba jest važna, ali nije potrebno dva mjeseca. Ali, ponekad mislim da je sve to bilo potrebno kako bi se riješilo točno ovako kako je danas. I konačno smo je poslali, tj. odnijeli (definitivno ju je bolje odnijeti). I uvjerili se tijekom postupka procjene da su ljudi u Centru dragi i ugodni, čak smo bili iznenađeni njihovom podrškom i uvjerenošću da ćemo sigurno postati roditelji. I tako, nakon uobičajenog postupka poslali smo i čuvenih 106 kuverti i zamolbi na sve neumrežene centre u državi. Sve sam marke polizala, gorčinu u ustima osjećam ponekad još i danas. Pa zar nije u ovoj zemlji taj sustav moguće urediti?
Telefoniranje
A onda smo se, poučeni tuđim iskustvima, pripremili na telefoniranje. Stalno, redovito telefoniranje svim centrima kako bi vidjeli da smo stvarno zainteresirani. Međutim, u našem centru rečeno nam je, kad smo ih pitali o tome, da je telefoniranje potpuno besmisleno. Da njih svakodnevno zovu ljudi iz cijele RH i kako oni nikad, baš nikad, nisu dali informaciju telefonom, a kamoli se odlučili za neke posvojitelje na temelju telefoniranja. Pitala sam to više puta. I odgovor je bio isti.
Koja pogreška! A svi posvojitelji su mi lijepo rekli kako je telefoniranje “standardni” postupak.
Dugo nismo telefonirali. Moj suprug je smatrao da ljudi u centrima valjda znaju što govore. Pitali smo u nekim drugim centrima i oni su nam potvrdili da im je telefoniranje besmisleno, uzaludno i da im je samo smetnja na poslu. Pa smo mi čekali. Čak je u nekim negativnim odgovorima, koje smo tih dana dobivali hrpimice, pisalo nešto u stilu: “Ne zovite nas, mi ćemo zvati vas ako ikad išta po tom pitanju bude...” Zbog te smo informacije izgubili puno vremena.
Mračna strana Centra
Nedugo nakon što smo poslali zamolbe na sve moguće adrese centara, pozvali su nas iz jednog centra zbog jedne 12-godišnje djevojčice. U zamolbi nismo istaknuli ograničenje dobi djeteta koje bismo željeli posvojiti, naveli smo samo da želimo mlađe dijete. Intimno sam jako željela sasvim malu bebu. Ali, treba biti realan. Otišli smo razgovarati, teško nam je bilo zamisliti nesretno dijete i reći mu - mi te nećemo jer imaš 12 godina i jer te sustav nije bio u stanju “riješiti” sedam godina koliko se “predmet” (kao da nije živi čovjek) povlačio po sudovima.
U toj nam je, za nas strašnoj situaciji, pomogla psihologinja iz našeg centra koja nam je rekla da moramo sami odlučiti, ali nam je objasnila da ne možemo nositi “krivnju” na sebi, da moramo razmišljati o kvaliteti svojeg života, tj. našeg zajedničkog s djetetom nakon posvojenja i da nikako ne možemo ispraviti nepravdu svijeta. I da nam ona nakon naše opsežne evaluacije ne bi savjetovala da idemo u to jer nam to nije bila želja. I tada smo odbili i učvrstili se u svojim željama. Raščistili iskreno što želimo i krenuli dalje. Pokušat ćemo se usredotočiti na djetešce do tri godine. Znamo sve, ali to je naša stvarna duboka želja. Još uvijek nismo telefonirali. I u tom centru su nam rekli da je telefoniranje besmisleno.
Kasnije smo se u procesu susretali s različitim ljudima u centrima. Neki su bili divni, ali jedan (velik) dio neugodan, s visoka vas procjenjuju, bilo je čak i podsmijeha glede naših godina (otvoreno su nam u nekoliko centara rekli da smo prestari, a kad smo tražili da nam objasne, otvoreno su rekli da je to njihov osobni stav i da tako oni rade). Bila sam očajna. Štošta se može učini, ali vratiti vrijeme nikad. Za sve čekalice 39+: ne dajte se nikad pokolebati, nije istina da ste prestari. Čak je u jednom trenutku, nakon što smo već dobili bebicu i išli se pohvaliti i pozdraviti tete u našem centru, jedna od tamo prisutnih rekla: “Mislim da ste teško pogriješili, nećete fizički izdržati.”
Ha, ha, što ti znaš, moja draga, što ja mogu izdržati, meni je u zadnjem ciklusu MPO punktirano naživo 28 stanica iz jajnika koji se nalazi jaaaako daleko od mjesta na kojem bi trebao biti. I to je samo “fizički aspekt”, a to što niti jedna jajna stanica nije uspjela sasvim je drugi aspekt neopisive boli.
Svaki fizički napor sada, uz i za naše dijete, znaj, čista je uživancija.
I tako vrijeme ide. Prolazi. Mi sve stariji, a moja slika iz sanjarenja s djetešcem na rukama čini mi se sve bljeđa. I padnem u malodušnost. I čitam forum na Rodi. I onda počinjem s mužem ponovno razgovore o telefoniranju. Napravim katalog svih centara sa svim informacijama, pripadajućim tablicama, unesem sve poznate podatke o svima. I počinjem kampanju. Mi moramo telefonirati.
I onda je krenulo. Nakon dvije godine čekanja i gubljenja vremena, počele su se stvari nekako odmotavati. Otišli smo tu i tamo, razgovarali, uvjeravali. Neki su razgovori bili ugodni, neki nisu. S nekih sam htjela pobjeći, negdje sam se jedva suzdržavala da ne izvrijeđam službenike Centra. Neki su nam govorili, imamo nešto u postupku, javite se za dva-tri mjeseca, nadaš se, a opet ništa...
Ali, sve treba progutati. Nema druge. I telefonirati, telefonirati. Vrijeme prolazi. Muž je ispočetka telefonirao preko volje, zbog mene, kaže, svi ga glatko odbijaju, ali onda je “zagrizao”. Jedan prijatelj i kolega koji je vidio naš katalog ostao je impresioniran, rekao je - možda nećete dobiti dijete, ali možete dobiti akreditaciju za postupak traženja djeteta.
I onda odjednom - vatromet!
Jedan običan dan nakon posla, navečer, uz TV, već pospani...
Muž: - Ah, da, zvali su jutros iz centra iz Jednoggrada...
- Mooooliiim, ti mi to tek sad kažeš...
- Ah, da, oprosti, imao sam puno posla.
- Iiii?!?!?!
- To su oni koje sam zvao prije dva mjeseca. Uzeli su nas u obzir za dječaka od 2,5 godine.
- Ajme, sasvim sam budna (bilo je to daleko najmlađe dijete o kojem smo razgovarali).
- Idemo na razgovor sljedeći tjedan.
I tako smo otputovali u Jedangrad. I razgovarali. Iscrpljeni prijašnjim razgovorima ničemu se nismo nadali.
Međutim, leptiri u trbuhu zvone na uzbunu. Tete su bile divne. Nikad ovakvog razgovora. Opuštenog i iskrenog. Još je moj muž u trenutku opuštenosti rekao da smo, eto, željeli čitav život malu curicu, da bi htio svoju princezu, ali i mali dečko će biti super, preorijentirat će se s barbika i wingsica na dresove i autiće. Tete ga blijedo gledaju. Smiju se.
Poslije smo se skoro posvađali jer smo zaključili da to nismo trebali reći. Ako budu odlučivale nijanse, možda se neće odlučiti za one koji su više željeli curicu.
I rekoše, javit će se za šest, sedam dana nakon što razgovaraju sa svim parovima u izboru i zvat će nas bez obzira na odluku. Vozimo se u tišini. Moj muž kaže - nećemo se nadati. Slažem se, nećemo. I dalje u tišini razmišljam kako ću preurediti sobu za dvogodišnjaka. Muž šuti. Vozimo se. I najednom on kaže - ja mislim da mu ipak treba staviti tepih...
Kako je bilo čekati te dane, ne znam. Preživi se. Nadaš se, pa nada umre. Pa se opet nadaš, pa sam tu nadu ubiješ, bolje sam nego da se tako velika i krasna utopi u moru razočaranja negativnog odgovora. Ali, žilava je ta Nada, baš žilava...
I zvali su nas.
Suze mi teku i sad kad se sjetim. Zvoni. Ja se javljam.
Glas s druge strane: - Dobro jutro.
- Je li dobro - pitam.
Smijeh.
- Ne znamo još. Trebamo vaše dokumente iz vašeg centra, nešto je zapelo - kaže.
Mirno. Zovi Centar. Gutaj bijes. Ljubazno, samo ljubazno...
- Molim, trebamo te i te dokumente - molim.
- Nije moguće, tek sljedeći tjedan - odgovaraju u našem centru.
- Molim vas, jako je važno, nemojte da izgubimo šansu zbog administracije...
- Je, da, ali to se tako ne može...
- Da, da, ispričavam se (na čemu god), krivi smo (za što god), osobno ćemo doći i odnijeti ih (500 km)...
- Ajde, dobro, sad ćemo vidjeti...
Ide dan, putuju papiri. 21. stoljeće, a faks ostao bez tinte, sve ponovo. Na kraju radnog dana ja na sastanku. Još ništa ne znam. Moj muž dežura pored telefona. Mrzim sve ljude u sobi. Mrš svi sa sastanka, ja moram do telefona. Napokon.
- Jesu li zvali?
- Jesu.
- I što kažu?
- Čuj, dugo je, najbolje da dođeš kući pa ćemo pričati u miru.
- Jesi li ti sasvim poludio, govori, čovječe!!!
- Sjedi.
- Da ja sjednem? Na što da sjednem (galamim u uredu), govori više!
- Čuj, ne viči, i ja sjedim.
- Ne pričaj mi gluposti, kakvo sjedenje, govori, što su rekli?
- Rekli su da su nas izabrali.
- Ajme. (Vatromet u gavi, Isuse dobri, je li moguće, nakon svega... Ipak sjednem.)
- Ali to nije sve...
- Kako misliš nije sve (već grcam)? Pa što sad nije u redu?!
- Polako, slušaj. Rekli su da smo im se svidjeli i kako smo rekli da bismo malu curicu i kako, eto, baš u ovom trenutku, od jučer, imaju jednu malu curicu od tri mjeseca za posvojenje, pa ako hoćemo...
Sva je sreća da sam ipak sjedila. I da nije bilo nikoga više u uredima. Ustvari ne znam jesam li plakala ili vrištala ili bila sasvim nijema. Znam samo da je sve bilo mokro oko mene. Košmar. Bože, mala curica... Ah, a dječačić? Što s njim? Što s tepihom?
Protisnula sam samo: - Jesi li možda pitao...
Muž me prekinuo u pola rečenice.
- Jesam, odmah, rekli su da ne može oboje, nisu vezani, a ako ćemo mi uzeti curicu, za dječačića bi izabrali jedan isto tako krasan par...
- I što sad? - pitam nakon par minuta vječnosti.
- Kažu nek razmislimo pa nek dođemo za tri dana.
- Kakva crna tri dana (opet galamim u uredu), idemo odmah sutra.
Sutra.
I otišli smo. I oni su nas čekali i rekli - znali smo da ćete doći pa smo dogovorili da je idete vidjeti.
Ništa, nikakve riječi ne mogu opisati taj dan, taj sat, taj trenutak. Kad sam podigla svoju kćer, a ona se nasmijala od uha do uha svojim bezubim osmijehom i onda se pripila uz mene i zaspala. Držala sam je satima, utrnule su mi ruke, ramena, leđa... Nešto sam joj mumljala i zibala je, a ona je mirno spavala. Netko me kuckao po ramenu, nudili su me kavom, sokom. Ništa, nikoga nisam čula, čudno su svi govorili tiho, samo su micali ustima i smiješili se. Muž nije govorio. Obavio ju je rukama u mom naručju i osjetila sam kako mu se ramena tresu. A mrvica je sasvim mirno mljacnula i spavala dalje. Niz obrazić su joj tekle naše suze.
Posve sam uvjerena kako duše djece negdje na nebu biraju svoje roditelje. I naša je mrva izabrala nas. Nismo je mogli roditi, čekala je dugo. A onda je našla način da dođe svojoj mami i tati.
Mi nemamo više želja za sebe. Naše su sve želje sada samo za nju, da uspije u životu, da bude sretna i da voli sebe i druge onako kako mi volimo nju.
Jedna Mama
|
|
|
|