nerali
|
Drage mame, dugo (godinama) se mučimo s prehranom. Naplakala sam se kao i ova majka što je pokrenula temu. Sad mi je sin skoro 5 godina i nedavno smo saznali da postoji poremećaj prehrane pod nazvimo SED (Selective eating disorder) tj. selektivno jedenje. Nažalost kod nas se nitko posebno time ne bavi i često okrivljujuju roditelje što djeca jedu samo nekolio namirnica. Neki pedijatri savjetuju da izgladnjujemo dijete. A neki govore da je to faza. Uvjerila sam se da ni jedni nisu u pravu. KOd nas je slučaj da to nije samo faza, niti smo mi krivi, sin je zdrav ali i dalje jede samo nekoliko vrsta namirnica. Prilažem vam prvo prevedeni tekst stručnjaka iz Amerike i UK. A ako koga zanima još nešto mogu napisati i naša iskustva. Borimo se s prehranom već skoro 4 godine, svašta smo prošli. Još uvijek aktivno istražujem, dopisujem se s ostalim roditeljima iz drugih država koji imaju isti problem. Jako je malo govora o pedijatrijskom poremećaju prehrane koji još uvijek (posebno u Hrvatskoj) nije opsežno istražen. Zove se Selective eating disorder SE ili selektivna prehrana kod djece. Naime, radi se o djeci koja još u ranoj dobi (od godinu dana) jedu hranu u vrlo uskom rasponu i odbijaju sve drugo, a opet uglavnom rastu normalno. Takvoj djeci ne vrijede uvjeravanja ni mito, kazne, pokloni, niti da ih se ostavi na stolu " dok ne završe svoju hranu". Roditelji selektivnih jedača redovito izvješćuju da su pokušali sve te stvari pa još i više, ali bez uspjeha. Ova djeca bi doslovno radije umrla od gladi nego jela hranu izvan njihovog raspona. A što je raspon! Obično su njihove omiljene namirnice takve da se roditelji mogu samo osjećati loše nudeći ih: kruh, palačinke, flips, mlijeko, čokolada, pommes frites. Uglavnom ne jedu povrće, voće ni meso (osim jedne ili dvije namirnice koje dijete samo prihvati). Možete li zamisliti koliko je frustrirajuće to za roditelje? Pod uvjetom da nisu istraumatizirana zbog njihovih prehrambenih navika ta djeca nemaju loše ponašanje, oni su dobra djeca, možda malo imaju neofobiju (strah od promjene i novih stvari), ali u cijelosti ta djeca definitivno nisu psihički bolesna. No, roditelji su u pravoj nevolji. Oni se osjećaju loše jer ne mogu kvalitetno hraniti djecu. Roditelji su posebno na udaru dobronamjernih savjeta: "Samo neka sjedi za stolom, jesti će kad bude dovoljno gladan ", "meni bi takvo dijete jelo.. i sl". Ali ne.. ona / on ne će. Apsolutno ne. I to nije neuspjeh roditeljstva, niti je to zbog neke nebrige. Ovo je dokazano poremećaj u prehrani. Onima koji i dalje vjeruju da se takvu djecu može natjerati na hranu koju mi želimo moram objasniti na ovaj način: „Što bi vi da vas netko uvjerava da morate jesti pseći izmet?“ Razumijete što mislim? Vjerojatno, da ste bili prisiljeni morali bi povraćati - upravo ono što mnoga od te djece učine kada forsiramo s hranom izvan njihovog dometa. Vjerojatno se nećete predomisliti o ovoj poslastici, bez obzira na to što drugi misle i što su vam rekli da je to zdravo. Naravno da dijete treba pratiti liječnik i ako je potrebno dodavati mu vitamine i minerale. Smilujte se djetetu čiji mozak odbacuje ono što mi smatramo da je normalna hrana. Ako dijete raste normalno, trebamo biti opušteni. Ne dopustite ovim roditeljima osjećaj neuspjeha, podržite ih na njihovom dobrom putu podizanja djeteta koje uglavnom dobro raste, i neka se njihova djeca suoče sa stvarnim zadacima djetinjstva: zabavom, učenjem novih stvari, sklapajući prijateljstva i prolaženjem svog mjesta u svijetu. Preuzeto sa: Kartini Clinic koja se bavi poremećajima prehrane. Selective Eating in Children posted by Julie O'Toole on March 14, 2013 at 5:48pm
|