Krky
|
Oh da, i ja sam sama sebi bila super-mama s prvo dvoje, možda malo više s prvom. Lako odgojiva, beba koja nikad ne plače, dugo spava, zadovoljna sa svime. Drugi isto tako jedino što se ja nisam smjela maknut iz vidokruga. Kasnije nikad nisu dolazili u fizički obračun, ma divota! Onda dođoše malci u paru, kao jako mali bebači ok, al ako bočica nije bila spremna taj tren - urlanje, s 11. mj. lupanje glavom o pločice, osjetljivost na sve. I dan-danas su takvi. Čim se lagano udare, to je takva drama da sam im već počela postavljat pitanja kakvi će oni bit muškarci kad narastu. Svako malo:" On me udaaaariooo...on me ogreebaooo (makar bilo slučajno!" (to nema veze s onim "dečki ne plaču, jer oni doslovno cendrače). Hallooo, na jesen će u školu. Čak i kad se nešto žale i traže, govore takvim plačljivim glasom da sam rekla da ih tako niš ne razumijem. Malci pokazuju svoj karakter kao mali. Ipak, jak plač koji se ne da ničim smiriti, uvijek i redovno u isto vrijeme, upućuje na grčiće. Tu malo pomognu preparati, masiranje lagano po trbuščiću, stavljanje tople pelene (tetra) na goli trbuščić i nošenje i zibanje i maženje (što naravno, nije garancija da će automatski malac prestat plakat). I taj plač (zbog grčeva, zaista se razlikuje od normalnog plača zbog gladi ili sl. doslovno je vrištanje, a i nogice se stežu prema trbuščiću. I to. "da beba nema šta plakat ako je nahranjena, presvučena...itd" samo je teorija. Neke ne plaču ni onda kad nešto trebaju, pa samo "kašljuckaju" i postanu nemirne, neke stalno traže zabavu i društvo ili su jednostavno osjetljivije.
_____________________________
MAMA SA 6 ******
|