Još jedan dan ove godine koja polako prilazi kraju. Danas je bilo tmurno vrijeme, baš poput mene. Od podneva pada kišica. Sitna, spora, jako gusta. Kažu da kad pada kiša nebo plače. Danas je nebo primilo još jednog malog anđela. Pitam se dali je to bio plač neba? Još jedan maleni anđeo poletio je ravno u nebeske visine, ostavivši za sobom uplakanu obitelj. Navelo me to na razmišljanje o cijelom našem postanku. Stalno govore „Bog nas je stvorio“, „Bog nam želi dobro“..ali zašto ostavlja onda prazna naručja majki koje su prošle sam porod, donijele na svijet svoje blago, vidjele ga, poljubile ga..zašto onda uzima njima ono sveto. Zar nebo nema dosta anđela? Zar je doista potrebno uzimati naše male anđele? Tebi dragi anđele želim da sretno stigneš tamo gdje te nebeski putevi nose, da sa nebeskih visina spustiš snagu kako bi oni koji su te izgubili nastavili dalje, i da pozdraviš sve naše male anđele.