Nikada niti jednog trenutka ovih 2 godine i 2 mjeseca kako sam te izgubila nisam započela dan a da nisam pomislila na tebe. Na tebe anđele moj neviđeni. Bio je i Dan anđela. Bio je to moj dan za ispustiti dušu. Od ranog jutra u meni je nemir stajao, gnedla iz grla nije odlazila, i samo sam čekala trenutak kada ću glasno zajecati i pustiti svoju bol van, dio boli. Jer onaj drugi dio nikada neće otići iz mene. Nisam te zaboravila, neću te zaboraviti nikada. Ma koliko mi sreće Bog dao, ma koliko djece pod srcem nosila, ti češ zauvijek biti ono posebno. Ono što se željelo jako, svim srcem, i ono što se nije prežalilo nikada. Pitam se i zašto Bog nije dao da te nosim barem još koji dan pod svojim srcem, da te barem osjetim na trenutak. Barem bi znala kako je izgledao tvoj pokret. Znala bi dali ti se sviđala pjesma koju sam ti puštala, dali su ti se sviđali naši razgovori i sve ono što smo djelili. I dalje te sanjam noćima, svog malog anđela. I dalje se pitam sve ono što iz mene nikad nije izašlo, sve ono na što nikad nisam dobila odgovor. I dalje me strašno boli spoznaja da te nema pored mene, ni svega onoga što sma silno željela osjetiti. Nedostaješ mi, svakog dana. Nedostaješ mi, svakog trena. U svakoj minuti, i sekundi..tvoja mama misli na tebe. Zauvijek si moj anđele.